Najtopliji zabilježeni dan u Jordanu od 1960. bio je dan s nevjerojatnih 49,3° C u srpnju 2018., mjesec dana nakon što sam postao premijer. Jordan nije jedinstven: toplinski valovi posljednjih godina uzrokuju rekordno visoke temperature u zemljama od Kanade do Australije.

Učinci klimatskih promjena iako se osjećaju lokalno iziskuju globalnu reakciju, koja bi trebala postaviti obvezujuće ciljeve, uzimajući u obzir doprinos zemalja problemu i rješenju.

Jordan aktivno provodi politike i programe za smanjenje emisija ugljikovog dioksida. U posljednjih 15 godina, godišnje emisije po glavi stanovnika u Jordanu pale su sa 3,5 tone na 2,5 tone.

Međutim, na Jordan, kao i na veliku većinu zemalja, otpada zanemariv udio globalnih emisija CO2 – samo 0,04 % godišnje. Dakle, čak i ako Jordan provede zelenu transformaciju ekonomije preko noći, teško će smanjiti prijetnju.

To nas ne oslobađa odgovornosti, ali ne možemo zanemariti činjenicu da su emisije koncentrirane: na prvih 20 emitera otpada gotovo 80% ukupnog godišnjeg iznosa, dok udio Sjedinjenih Američkih Država i Kine iznosi 38%.

U mnogim zemljama posljedice klimatskih promjena na opskrbu vodom bile su zapanjujuće. U slučaju Jordana, već ionako strogo ograničenje postalo je mnogo akutnije. Padaline su prije spašavale ruralne zajednice koje su se bavile sezonskom poljoprivredom i uzgojem stoke na polusušnoj zemlji.

Međutim, tijekom posljednjeg desetljeća stalan pad prosječnih godišnjih padalina i povećanje učestalosti i ozbiljnosti suša ugrozili su te oblike poljoprivrede, produbljujući socioekonomski jaz između ruralnih i urbanih područja.

Jordan nipošto nije jedinstven: Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će polovica svjetskog stanovništva živjeti u područjima s problemom opskrbe vodom do 2025. U biti, ono što je prije bio regionalni izazov sada je postalo ozbiljno pitanje globalnog upravljanja s ekološkim, političkim i gospodarskim posljedicama.

Nitko neće imati pravo na veto

U širem smislu, druge manifestacije klimatskih promjena i nedostatak međunarodno koordinirane reakcije – da ne spominjemo dodatne prijetnje kao što je pandemija bolesti Covid-19 – upućuju nas na to da nešto ozbiljno nije u redu na globalnoj razini.

Prema nedavnoj trezvenoj procjeni Međuvladina panela Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, svijet neće ispuniti cilj Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. o ograničavanju globalnog zatopljenja na znatno manje od 2° C ako ne provede ogromne dodatne rezove u emisijama CO2.

Prema podacima iz analize Climate Action Tracker, trenutačne politike usmjeravaju svijet prema alarmantnom zatopljenju od 2,7 – 3,1° C do 2100. Da, mnoge zelene tehnologije u nastajanju obećavaju i treba ih podržati.

Međutim, u nedostatku globalnog pristupa, te inovacije mogu samo preraspodijeliti učinak klimatskih promjena među zemljama i regijama.

Podizanje svijesti i poticanje (i posramljivanje) donositelja politika nužno je, ali nedovoljno da bi se spriječilo ono što je glavni tajnik UN-a António Guterres nazvao “klimatskom katastrofom”. Ublažavanje klimatskih promjena mora se provoditi kao globalno javno dobro.

Problem je u tome što su takva dobra opterećena problemima kolektivnog djelovanja jer su troškovi obično prostorno i vremenski koncentrirani dok su koristi difuzne.

S tim poteškoćama mogu se suočiti samo globalne upravljačke strukture koje smanjuju troškove kolektivnog djelovanja, internaliziraju vanjske sadržaje i suzbijaju kratkoročne pristranosti u donošenju odluka.

Kako bismo učinkovitije riješili problem klimatskih promjena, potrebni su nam globalni mehanizmi upravljanja koji predstavljaju novi globalni društveni ugovor.

Postojeće međunarodne upravljačke strukture mogu poslužiti kao temelj za te nove institucije, ali će ih trebati izmijeniti i dopuniti kako bi se riješili posebni problemi povezani s javnim dobrima i kolektivnim djelovanjem.

Za početak, potrebna nam je upravljačka struktura čija je nadležnost ograničena na globalna javna dobra koja se ne mogu adekvatno osigurati na nacionalnoj razini.

Nacionalne države slobodno bi se uključile i povukle, a prednosti uključivanja nadmašile bi prednosti povlačenja.

Odluke bi se donosile na većinskim osnovama, a niti jedna zemlja ne bi imala pravo veta. Također bi postojao postupak žalbi i donošenja presuda koji bi omogućio osporavanje odluka.

Očuvati prirodu i bioraznolikost

Drugo, skrbnički subjekt trebao bi uzeti u obzir globalna prirodna bogatstva kako bi riješio pitanja međugeneracijskog vlasničkog kapitala. Taj bi subjekt trebao moći staviti točke na dnevni red globalne institucije za upravljanje i uložiti žalbu na odluke.

Naposljetku, cilj režima poticaja i destimulirajućih aktivnosti bio bi očuvati prirodu i bioraznolikost te oporezovati one koji je konzumiraju, uzimajući u obzir razlike u bogatstvu i prihodima među zemljama. Ipak, ne počinjemo od nule. Svjetska trgovinska organizacija pruža primjer snažne i uspješne globalne upravljačke strukture s obvezujućim pravilima.

Stoga je ironično i tužno što Svjetska trgovinska organizacija nije u svoje propise uključila pitanja zaštite okoliša i ljudskih prava povezana s trgovinom kako bi osigurala jednake međunarodne uvjete.

Uostalom, sa svojim tijelom za sankcioniranje, Svjetska trgovinska organizacija u najboljem je položaju da poveže pitanja kao što su emisije stakleničkih plinova i radnička prava s trgovinskim pravilima.

Jordan se ne može uspješno sam suočiti s današnjim globalnim klimatskim izazovima. Kao ni Bliski istok, zbog regionalnih sukoba i suparništva.

Sada kada je svijet postao selo, zadatak s kojim se regija suočava jest da se umjesto toga dogovorimo s drugim zemljama o tome kako ublažiti vlastite ekscese i spriječiti egzistencijalnu prijetnju.

Rješenje leži u uspostavi globalnog sustava upravljanja koji se temelji na nacionalnoj državi, ali ima sposobnost sankcioniranja štetnog ponašanja.

© Project Syndicate 2021.