Premijer Andrej Plenković i nedavno je ponovio da su glavni politički prioriteti Vlade ulazak u europodručje i šengenski prostor. I Vlada i Hrvatska narodna banka (HNB) se vezano uz euro i nadalje drže agende najbržeg kolosijeka, što bi s obzirom na vrijeme ulaska u tečajni mehanizam ERM2 (i bankovnu uniju) značilo početak 2023. U svakom slučaju, pripremne aktivnosti vezane uz brojna tehnička pitanja u punom su jeku.

U tijeku je, uz ostalo, odabir između stotinjak prijava s gotovo tisuću prijedloga dizajna nacionalne strane eurokovanica, a s predstavnicima Europske komisije i Euroskupine prije desetak dana potpisan je Memorandum o razumijevanju o početku njihove proizvodnje, kao i drugim pripremnim koracima na putu prelaska na euro.

U međuvremenu se, osim ubrzanja inflacije koje nameće i neka pitanja vezana uz konvergencijske kriterije za pristupanje eurozoni, trgnula i opozicijska scena.

Stranka Hrvatski suverenisti izašla je s inicijativom “Zaštitimo hrvatsku kunu” i za listopad najavila početak prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o euru. Nisu, kažu, a priori protiv eura, ali smatraju da se građani s razlogom boje rasta cijena i pada standarda jer Hrvatska za euro nije spremna.

Plenković neće referendum

Iako se Suverenisti pozivaju na ekonomska uporišta, njihove motive mahom se doživljava usko političkim, pa i politikantskim. U svakom slučaju, premijer Plenković dao je do znanja da mu ne pada na pamet referendum. No, argument koji pritom navodi – da je referendum o uvođenju eura održan kad i onaj o pristupanju EU – nije baš najuvjerljiviji. Hrvatska se pristupanjem EU, poput većine država članica, jest obvezala i na pristupanje europodručju, ali za to nema zadanih rokova. Tako je u većini članica (s više staža u EU) koje još imaju vlastitu valutu euro očito pitanje izbora kada i/li kako. A kako u Vladi i središnjoj banci nerijetko podcrtavaju visok stupanj podrške građana uvođenju eura, cinici će i u kontekstu referenduma reći da bi to bilo korisno za razvoj demokracije, a testiranje raspoloženja ne bi trebalo biti rizično (osim što ipak nešto košta).

Da naše gospodarstvo s nerješenim strukturnim slabostima još nije spremno za euro smatra i nemali broj ekonomista. Jedan od posljednjih eksplicitnih istupa tog predznaka bio je onaj Maruške Vizek, pomoćnice ravnateljice zagrebačkog Ekonomskog instituta. “Mi možda ispunjavamo uvjete, zapravo, tek moramo vidjeti ispunjavamo li kriterije konvergencije da bi se euro uopće mogao uvesti. Ali stanje našeg gospodarstva, neprovođenje strukturnih reformi, vrlo nizak rast proizvodnosti rada, izostanak vidljive konvergencije dohodaka, vrlo upitna kvaliteta institucija… Definitivno mislim da 2023. godina nije dobra godina za uvođenje eura”.

Prema njoj, nisu danas posve jednoznačni niti neki od argumenata – poput visokog stupnja eurizacije – koji se najčešće spominju kad se govori zašto je za Hrvatsku poželjan što brži prelazak na euro, odnosno zašto potencijalne koristi znatno premašuju troškove ili minuse. Udio kunskih kredita danas premašuje polovicu ukupnih i ima tendenciju daljnjeg rasta, napominje. I tezu o rastu plaća koji bi s uvođenjem eura neutralizirao ili nadmašio određena povećanja cijena (slijedom zaokruživanja i usklađivanja domaćih s cijenama na zajedničkom tržištu) ne uzima zdravo za gotovo, barem ne u smislu (ne)zaostajanja plaća u odnosu na ostatak eurozone. Ne bi se, kaže, baš usudila reći da će rasti plaće, jer njihov rast može biti vezan samo za rast proizvodnosti rada. Da bi ona rasla trebaju nam strukturne reforme, a to nam neće riješiti Europska monetarna unija.

No, nevoljkost za strukturne reforme i posljedično slaba konkurentnost hrvatska je konstanta i mnogi su zapravo odustali od te vrste argumenata i uzdanja u zaokrete politike u tom smislu, računajući da europske integracije obično ipak iznude i kakve-takve reformske iskorake. Tako se kod nas često čuje i da je naš monetarni suverenitet ionako prilično ograničen pa da ne možemo izgubiti ono što nemamo, a dijelom možda i nedovoljno koristimo. No, s tim u vezi prepričava se i izjava guvernera jedne razvijene zapadnoeuropske zemlje kako im “monetarni suverenitet traje 15 minuta, dok saznaju da je Bundesbanka donijela neku odluku”.

Podrška bankarskog sektora

Sve u svemu, dobar dio domaćih gospodarstvenika na ulazak u europodručje danas gleda ponajprije kroz prizmu ukidanja valutnog rizika i pozitivnog utjecaja na (razlike) kamatne stope. I bankarski sektor uglavnom je sklon brzom kolosijeku pristupanja. Iako to za njih znači gubitak velikog dijela prihoda od mjenjačkih poslova, za vlasnike banaka, a kod nas su one u najvećoj mjeri (barem prema udjelu aktive) dio velikih europskih grupacija, znatno je važnije što to istodobno znači i uklapanje u jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM). Za početak, pokazatelji adekvatnosti kapitala i tzv. poluge na razini eurozone jasno pokazuju da su ti zahtjevi u Hrvatskoj rigorozniji.

No, osim što u novije vrijeme ubrzanje inflacije nameće neke moguće upitnike vezane uz same konvergencijske kriterije jer je raspon inflacije u EMU poprilično velik, zasad se tek usputno postavlja i pitanje koje je npr. Vizek opisala kao “političku ekonomiju Europske monetarne unije koja je duboko nestabilna”.

Na razini eurozone računa se da će ove godine razina javnog duga u prosjeku dosegnuti 102 posto BDP-a. U Francuskoj i Belgiji, primjerice, očekuje se da bi mogao biti blizu 120 posto, no to je daleko ispod razina duga Italije ili Grčke. To je potencijalni izvor jačanja tenzija na relaciji sa štedljivim članicama, kojih ne manjka ni danas jer npr. drukčije gledaju i na prolongiranje relaksiranih fiskalnih pravila.

Kako bilo, Hrvatska zasad ostaje pri planu da kuna ode u povijest nekih godinu dana prije 30. rođendana.