Ova godina uključuje velike obljetnice u povijesti međunarodnog monetarnog poretka. U kolovozu obilježeno je 50 godina otkako je američki predsjednik Richard Nixon “zatvorio zlatni prozor”.

I 21. rujna proći će 90 godina otkako je britanska vlada skinula funtu sa zlatnog standarda. Iako obje epizode pripadaju povijesti novca, njihove implikacije nadilaze financijsku domenu. Svaki je označio prolazak cijelog međunarodnog sigurnosnog režima.

Globalni poredak devetnaestog stoljeća izgrađen je oko britanske carske moći, a zlatni standard služio je kao njegov financijski temelj. Zlatni standard podržan je očekivanjem da čak i ako je suspendiran u vrijeme rata, kraj neprijateljstava omogućit će valuti da se vrati na svoju predratnu zlatnu vrijednost. To obećanje o stalnoj zlatnoj vrijednosti pružilo je element vjerodostojnosti koji je ratnoj vladi olakšao zaduživanje, a time i snošenje troškova sukoba.

Budući da je zlatni standard dugo služio kao financijska podloga britanskog carskog statusa, zemlja mu se vratila nakon Prvog svjetskog rata. Ali cijena se pokazala previsokom. Do 1931. godine bilo je očito da je potreban odmak od zlata kako bi se oslobodilo više prostora za politike lakog novca koje će na kraju potaknuti oporavak od Velike depresije.

Britanija je također nakon Drugog svjetskog rata otkrila da ne može lako ponovno preuzeti svoju prethodnu poziciju u središtu globalnog sigurnosnog poretka. Nastojala je sačuvati svoj utjecaj stvaranjem nove institucije, Lige naroda.

Mnogim Britancima ovaj prethodnik Ujedinjenih naroda izgledao je kao poboljšanje starog sustava ravnoteže moći. Uspostavio je jasan pravni kodeks za međunarodno ponašanje te ograničio “agresiju”. Međutim, iz perspektive drugih zemalja, Liga je izgledala kao shema osmišljena kako bi jeftino zaštitila britanske interese.

Prelazak na inflatorno financiranje

Nekoliko dana prije nego što funta prestala biti povezana sa zlatom, 18. rujna 1931., japanska vojska uništila je kredibilitet Lige kao bedema protiv agresije. Postavljanjem lažnog incidenta sa zastavom na strateškoj željeznici u Mukdenu (sada kineski grad Shenyang), što je predstavljeno kao kineski čin sabotaže, Japan je stvorio izgovor za invaziju i zauzimanje Mandžurije.

Liga je bila nemoćna pred ovim makinacijama. Japanska provokacija samo je naglasila poantu kritičara: agresija je relativan koncept.

Nixonov šok također se mora shvatiti kao dio šire sustavne promjene globalnog sigurnosnog poretka. To je bio trošak dugog neuspjeha Amerike u Vijetnamu, što je opteretilo američki proračun i potaknulo prelazak na inflatorno financiranje koje je uzrujalo druge zemlje.

Američko poniženje u Kabulu danas odjekuje starijim trenucima očitog carskog kolapsa. Poput raspada poretka Lige u međuratnom svijetu, i poput raspada američkog položaja u Vijetnamu, talibansko ponovno osvajanje Afganistana nije bilo iznenađujuće. U svakom slučaju, kataklizmički kraj pripremao se godinama.

To je nešto što monetarni i sigurnosni krah dijele. Svatko može vidjeti pukotine u sustavu daleko unaprijed, ali donositelji ekonomske politike i sigurnosni dužnosnici negiraju svoju namjeru napuštanja statusa quo do posljednjeg trenutka. Kada dođe do kraha, kredibilitet dominantne sile naglo isparava, a uskoro slijedi navala na izlaz – bilo iz valute ili zemlje.

Posljedice tih epizoda mogu biti još kaotičnije, kao što je bio slučaj u međuratnim godinama. Jedna od zajedničkih karakteristika sustavnog kolapsa je da se cijela mreža saveza može odmah diskreditirati.

Dakle, Afganistan je fijasko ne samo za američku administraciju, već i za svaku vladu povezanu s njom. Odjednom postaje mnogo vjerojatnije da će stari sigurnosni sustav biti testiran na načine koji su se ranije činili nezamislivima. U sadašnjem slučaju, sve oči bit će uprte u Baltik i Tajvan.

Te nesigurnosti stvaraju potrebu za novim, izvodljivim i održivijim političkim poretkom koji ne ovisi o iscrpljenom hegemonu.

Ali glupo je misliti da može (ili bi trebao) biti samo jedan pol globalne stabilnosti – kao da su samo Sjedinjene Američke Države morale preuzeti vodstvo od Britanaca u dvadesetom stoljeću; ili da će Kina biti ta koja će danas zauzeti poziciju koju je SAD napustio.

Promjena dinamike unutar EU

Uvijek postoje druge alternative, a napetost između njih često je izvor duboke nestabilnosti. Hegemonistička borba između revizionističkog Japana, Rusije i Njemačke tijekom međuratnog razdoblja dobar je primjer.

Povrh toga, novo razmišljanje može doći od novih igrača. Danas se politika svugdje prepravlja kao odgovor na krizu izazvanu bolešću Covid-19.

Suprotno onome što stručnjaci često sugeriraju, uopće nije jasno da će se Rusija ili Kina neizbježno okoristiti američkim poniženjem. Indija, na primjer, može igrati veću ulogu u srednjoazijskoj i južnoazijskoj politici.

Slično tome, bez Velike Britanije mijenjaju se dinamike unutar Europske unije. Francuska i Njemačka, središnja os europske politike tijekom većeg dijela poslijeratnog razdoblja, izgledaju sve umornije i samozatajnije. Obje izlaze na izbore u kojima dominiraju unutarnja pitanja – ili u slučaju njemačke uspavljujuće kampanje, nikakva pitanja.

U međuvremenu, Italija pod vodstvom premijera Marija Draghija proizvodi nove ideje i formulira viziju kako Europa može odgovoriti na globalne prijetnje poput pandemije i klimatskih promjena.

U potrazi za novim putem prema naprijed, treba obratiti pažnju na bitnu poruku iz 1931. Kaotične financijske tranzicije također su sigurnosni izazovi.

Samo ponovnim stvaranjem održivog sustava za upravljanje međudržavnim odnosima može se osigurati financijska stabilnost. A stabilna međunarodna politika obično je preduvjet za uspostavu novog financijskog poretka.

© Project Syndicate 2021.