Početkom svoje karijere, ekonomist Joseph E. Stiglitz duže vremena boravio je u Keniji, gdje su ga pogodile razne nepravilnosti u načinu na koji je funkcioniralo lokalno gospodarstvo. Dijeljenje zemljišta (davanje zemljišta na korištenje u zamjenu za dio usjeva) bio je jedna takva anomalija.

Kada bi poljoprivrednici morali predati polovicu svoje žetve vlasnicima zemljišta, pitao se Stiglitz, ne bi li to uvelike utjecalo na porezne poticaje i time smanjilo učinkovitost? Zašto je takav sustav ustrajao?

Stiglitzova potraga za rješavanjem tog paradoksa dovela ga je do razvoja njegovih utjecajnih teorija o asimetričnim informacijama, za koje će kasnije dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. “Vrijeme koje sam proveo u Keniji”, prisjetio se, “bilo je ključno u razvoju mojih ideja o ekonomiji informacija.”

Slično tome, ekonomist Albert O. Hirschman boravio je u Nigeriji kada je promatrao ponašanje koje je smatrao zbunjujućim. Državna željeznička tvrtka, koja je dugo imala monopol, počela se suočavati s konkurencijom privatnih vozača kamiona.

No umjesto da odgovori na taj pritisak rješavanjem mnogih očitih neučinkovitosti, tvrtka se jednostavno još više pogoršala. Gubitak potrošača, razmišljao je Hirschman, uskratio je državnoj tvrtki vrijedne povratne informacije.

Ovo zapažanje o željezničkom prijevozu u Nigeriji bilo je sjeme koje je izraslo u njegovu fenomenalnu utjecajnu knjigu Izlaz, glas i odanost.

Ove priče svjedoče o vrijednosti mogućnosti sagledavanja svijeta u svoj njegovoj raznolikosti. Društvene znanosti obogaćuju se kada se primljena mudrost suoči s “anomalijskim” ponašanjem ili ishodima u nepoznatim okruženjima i kada se u potpunosti razmotri raznolikost lokalnih okolnosti.

Manje ulaganje u obrazovanje

Ovo opažanje ne bi trebalo biti kontroverzno. To se ne bi moglo znati po načinu na koji je organizirana ekonomska disciplina. Vodeći ekonomski časopisi pretežno uključuju autore sa sjedištem u šačici bogatih zemalja.

Ključni ljudi u struci na sličan način izvučeni su iz akademskih i istraživačkih institucija u tim istim zemljama. Odsutnost glasova koji se temelje na ostatku svijeta nije samo nepravda već osiromašuje disciplinu.

Kada sam nedavno preuzeo dužnost predsjednika Međunarodnog ekonomskog udruženja, tražio sam podatke o zemljopisnoj raznolikosti suradnika ekonomskih publikacija, ali sam smatrao da su sveobuhvatni i sustavni dokazi iznenađujuće rijetki.

Srećom, podaci koje su nedavno prikupili Magda Fontana i Paolo Racca sa Sveučilišta u Torinu i Fabio Montobbio s Katoličkog sveučilišta svetog srca u Milanu daju neke upečatljive početne nalaze.

Kao što sam sumnjao, njihovi podaci pokazuju ekstremnu geografsku koncentraciju autorstva u vodećim ekonomskim časopisima. Gotovo 90% autora u prvih osam časopisa nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadnoj Europi. Štoviše, situacija se čini sličnom kod članova u uredništvu tih publikacija.

S obzirom na to da na te bogate zemlje otpada samo oko trećine svjetskog BDP-a, ekstremna koncentracija ne može se u potpunosti objasniti neadekvatnim resursima ili manjim ulaganjem u obrazovanje i osposobljavanje u ostatku svijeta – iako ti čimbenici sigurno igraju određenu ulogu.

Doista, one zemlje koje su posljednjih godina napravile ogromne gospodarske iskorake i dalje su ozbiljno nedovoljno zastupljene u vrhunskim časopisima.

Iz Istočne Azije dolazi gotovo trećina globalne ekonomske proizvodnje, ali ekonomisti sa sjedištem u regiji doprinose manje od 5% članaka u velikim časopisima. Slično tome, doprinosi publikacija iz južne Azije i subsaharske Afrike neznatni su i znatno niži od ionako malog udjela tih regija u svjetskom gospodarstvu.

Osim resursa i osposobljavanja, pristup mrežama ključan je u stvaranju i širenju znanja.

Hoće li se istraživanje shvatiti ozbiljno, najviše ovisi o tome jesu li autori pohađali prave škole, poznaju li prave ljude i putuju li na prave konferencije. U ekonomiji, relevantne mreže uglavnom su smještene u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi.

Važnost lokalnog znanja i uvida

Predvidljivi prigovor ovdje je da su mnogi od današnjih vodećih ekonomista iz samih zemalja u razvoju. Istina, na neki način, ekonomija je postala više međunarodna.

Broj istraživača rođenih u inozemstvu na vodećim odjelima ekonomije i istraživačkim mrežama u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi porastao je. Kao student iz Turske koji je prvi put stigao u SAD u dobi od 18 godina, svakako sam imao koristi od tih mreža.

Istraživači u naprednim gospodarstvima također su posvećivali više pozornosti zemljama u razvoju, odražavajući činjenicu da je razvojna ekonomija postala mnogo istaknutije područje unutar discipline.

U magistarskom programu razvojne ekonomije koji vodim na Sveučilištu Harvard, na primjer, samo je manjina članova fakulteta iz SAD-a. Ostali su iz Perua, Venezuele, Pakistana, Indije, Turske, Južne Afrike i Kameruna.

Međutim, nijedan od ovih pozitivnih pomaka ne može u potpunosti zamijeniti lokalno znanje i uvid. Ekonomisti rođeni u inozemstvu na Zapadu obično se apsorbiraju u intelektualno okruženje u kojem dominiraju pitanja i problemi bogatih zemalja. Izloženost gostujućeg ekonomista različitim lokalnim stvarnostima i dalje je ograničena na koincidencije i slučajnost, kao u pričama o Stiglitzu i Hirschmanu.

Razmislite samo o svim važnim idejama koje ostaju neotkrivene jer istraživači s akademske periferije nemaju prijemčivu publiku.

Ekonomija trenutno prolazi kroz razdoblje preispitivanja savjesti s obzirom na spol i rasne neravnoteže. U Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi u tijeku su sve nove inicijative za rješavanje tih problema.

Međutim, geografska raznolikost i dalje je u velikoj mjeri odsutna iz rasprave. Ekonomija neće biti istinska globalna disciplina dok se ne pozabavimo i ovim deficitom.

© Project Syndicate 2021.