Zemljište je ključ za daljnji razvoj poljoprivrede, više puta je tijekom razgovora ponovila ministrica poljoprivrede Marija Vučković, koja se već drugu godinu bavi izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i pokušava popraviti model uvođenjem sustava bodovanja, a za što želi dobiti širi društveni konsenzus.

Novi prijedlog izmjena zakona o poljoprivrednom zemljištu upravo je u postupku pripreme, prošao je javnu raspravu, što će se njima postići?

Kad sam preuzela dužnost ministrice nisam očekivala da ću se baviti tom tematikom, jer je Zakon donesen 2018. uključivao niz kvalitetnih odredbi. Vrlo brzo uslijedile su rasprave i iniciranje promjena različitih poljoprivrednika kojima se katkad pridruživala i znanstvena, istraživačka zajednica, a okidač je bio položaj dosadašnjih posjednika. To je bio najglasniji zahtjev i glavni razlog za pokretanje izmjena.

Nakon rasprave razmatrale su se sve primjedbe i vratili smo se na početnu poziciju, a to je da se pitanje prioritizacije i vrednovanja onoga što držimo strateškim i pomirbe svih ciljeva ne može provesti bez jasnog sustava bodovanja. Predložili smo sustav koji se temelji na gospodarskim programima, koji je uzeo u obzir status dosadašnjeg posjednika, sektorske kriterije, lokalitet, nastojeći davati prednost poljoprivrednicima s lokalnog područja, kao glavne grupe kriterija.

Preostali dio bodova smo nastojali povezati s onim što nam je strateški važno – udruživanje, ekološka poljoprivreda, mladi poljoprivrednici. Još raspravljamo jesmo li ispravno predvidjeli bodove za pojedine grupe, već imamo i neke prijedloge izmjena, no sustav bodovanja je ono za što bih željela da nas javnost podrži i od čega nećemo odustati. Sustav bodovanja omogućit će jednostavnu, brzu, transparentnu i pravednu dodjelu poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu.

Također, preuzimamo dodatnu odgovornost i zadaće, ukoliko jedinice lokalne samouprave neće biti u mogućnosti u zakonskom roku raspisati programe raspolaganja i natječaje to će umjesto njih učiniti Ministarstvo poljoprivrede.

Što će te promjene donijeti u praksi?

Sve potpore koje se financiraju iz zajedničke poljoprivredne politike, a one čine 85% svih potpora, vezane su za hektare. Politika potpore po proizvodnji već dugo nije politika EU, iako je Hrvatska još uvijek zadržala jedan dio kroz nacionalne potpore male vrijednosti.

Taj dio, unatoč protivljenju nekih zemalja, uspjeli smo očuvati i u novom financijskom razdoblju, a ove godine smo ih i prvi put vezali uz određene minimalne razine proizvodnje u biljnoj i stočarskoj proizvodnji kroz proizvodno vezana plaćanja.

Ako se vratimo na 85% potpora vezanih uz hektare, to govori da projicirani rast koji smo planirali ne možemo ostvariti ako hektar ne vežemo uz stvaranje dodane vrijednosti, što dosad nije bilo u fokusu, i ako ne kontroliramo kako se taj državni resurs koristi. Ne zato što želimo uprijeti prstom u nekoga ili nekome oduzeti zemlju, nego zato jer ne možemo ostvariti strateške ciljeve bez toga.

Velika je podjela oko toga komu se izmjenama ide u susret – stočarima ili pak ratarima, iz čijih vas redova i kritiziraju?

Ne želimo podjele, svi dijelimo zajedničke ciljeve. Svaka kultura je vrijedna i željela bih da se zna u javnosti da su ratari učinili ogroman iskorak u posljednjih par godina i imaju sve bolje prinose. Riječ je i o bogatoj tradiciji i vrijednoj djelatnosti koja je neophodna ako želimo biti prehrambeno sigurni.

Također, treba istaknuti da nam struktura vanjske trgovine nije dobra, izvozimo previše primarnog proizvoda, sirovine i ne povezujemo naš lanac opskrbe hranom. Naš strateški cilj nije u tolikoj mjeri izvoziti žitarice, već ih u većoj mjeri nego dosad povezati s preradom i s prehranom stoke te povećati broj stoke. Stočarstvo je vrlo ugroženo.

Nije cilj ikoga ostaviti bez potpore, prozivati bilo koga da je lovac na potpore, namjera nam je učinkovitije povezati potpore i ostvariti veću vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje. A stočarstvo je sektor bez kojeg se ne mogu ostvariti ciljevi definirani u programu Vlade i u našoj strategiji.

Kakvo je stanje s krškim pašnjacima i ima li interesa za njihovo korištenje?

Mnogi stočari, i oni koji do tada to nisu bili, upisali su se 2015. u naš sustav za evidentiranje površine ARCOD na kršim pašnjacima, no bez pravne podloge. Ne treba za to kriviti njih, omogućila im je to određena nacionalna regulativa. Moguće da je posrijedi bila žurba i da se imalo dobru namjeru radi upisa većih površina, no brojne su posljedice tog koraka, a pravna podloga, zakup ili drugi vid korištenja je neophodna ako želimo doista razvijati poljoprivrednu djelatnost na tim područjima, a ne samo ostvarivati pravo na poticaje.

Tim područjima su potrebne investicije, prerada, nadstrešnice, ukoliko želimo da stvaraju hranu, a ne samo da imaju upisane krške pašnjake i ostvare visoke potpore. Mene kritiziraju da se ne odnosim dobro prema krškim pašnjacima i da ne cijenim dovoljno više od 15 tisuća gospodarstava koja obavljaju djelatnost na krškim područjima. Ja sam s krša, krš jest izuzetan potencijal i neke su zemlje napravile sjajne programe baš za ta područja, za tzv. čuvare ruralnog prostora.

Međutim, analiza pokazuje da od 15 tisuća gospodarstava samo njih 504 koristi potporu za ekološku poljoprivredu koje su jako izdašne. Kritike mene ne smetaju i neće me nitko spriječiti da to područje pokušamo dovesti u red i pokušamo osigurati investicije i legalno korištenje zemljišta koje je u državnom vlasništvu.

U listopadu 2019. smo najavili prve natječaje za zakup šumskog zemljišta, pokušali razriješiti prijepore između dosadašnjih posjednika koji nisu imali ugovore. Iako neki tvrde da nema rezultata, reći ću da je 2019. bilo ugovoreno 6700 hektara, a u lipnju 2021. 39,5 tisuća hektara.

Još uvijek to nije ni približno dovoljno, uskoro slijedi novi poziv i pokušat ćemo sagledati uvjete vezane uz troškove zakupa i bolje reguliranje odnosa na prostoru između stočara, šumara i lovaca te ćemo osigurati i uvjete za investicije. Nema razvoja bez valjanih ugovora za zakup površina.

Još uvijek nemate potpun popis stanja i statusa korištenja državnog poljoprivrednog zemljišta, kako je to moguće?

Još nismo zaprimili programe raspolaganja od svih jedinica lokalne samouprave, no blizu smo kraja. Do sada smo dobili 440 programa raspolaganja, na njih 350 smo dali suglasnost, njih devet nemaju poljoprivredno zemljište u raspolaganju, a njih 44 nemaju nikakve ili imaju male površine u suvlasništvu, što ne može ići u program raspolaganja.

Poslali smo županijama požurnice jer je njihova obveza preuzeti donošenje programa raspolaganja zemljištem ukoliko to ne učine općine i gradovi u čijim je nadležnostima. Procjena da je ukupna površina poljoprivrednog zemljišta oko 460 tisuća hektara, no dio je zapušten.

Kako sam već spomenula, u izmjenama zakona smo propisali rješenje ovog pitanja, ne odustajemo od sustava delegiranja jedinicama lokalne samouprave, ali ako to ne učine u propisanom zakonskom roku od nekoliko mjeseci preuzima Ministarstvo.

Stječe se dojam kako je država vlasnik većine poljoprivrednog zemljišta, jer o njegovoj raspodjeli ovisi sav razvoj proizvodnje, a zapravo je riječ tek o 30%?

Točno, ali je i to još uvijek veći udjel državnog zemljišta nego u drugim zemljama EU, a u našem slučaju to su parcele koje su okrupnjene više nego privatne parcele, pa su stoga i privlačnije.

U dosadašnjim natječajima zainteresiranih za parcele bilo je više od ponuđenih površina?

Apsolutno. Za poljoprivredno zemljište interes je generalno veći nego što je njegova dostupnost jer je riječ o oskudnom resursu.

Namjeravate pritisnuti i privatne vlasnike na aktivaciju i brigu o zemljištu, jer je prijedlog da država naplati naknadu poznatim vlasnicima za zapuštene parcele i upiše se ako se naknadu ne plati. Što je s nepoznatim vlasnicima?

Postoje pravne mogućnosti, sagledat ćemo još jednom tematiku, iako i u postojećem zakonu imamo rješenja za zapušteno zemljište, ali se ne koriste. Neki smatraju da je porez najbolje rješenje, no valja reći i da najbolje zemljište u pravilu nije zapušteno.

U kojem vremenu se te promjene trebaju provesti?

Planirali smo da Zakon bude u rujnu na Vladi i u redovnoj proceduri u Saboru, dakle, mogao bi s primjenom početi s 1. siječnjem 2022. Htjela bih naglasiti da dosadašnji posjed i sada ima utjecaja pri dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta.

Nije prvi kriterij prema prioritizaciji, no ima značajan utjecaj. Prema analizama, najveći dio zemljišta i jesu dobili dosadašnji posjednici. Ipak, način na koji mjerimo i kontroliramo njihovo gospodarenje istim je dvojben. Napravili smo izvanrednu reviziju na jednom značajnom uzorku i rezultati nisu bili zadovoljavajući.

Što točno?

Izvješća o provođenju gospodarskih programa i agrotehničkim mjerama se u velikom broju slučajeva nisu prikupljala. Dio jedinica lokalne samouprave, čija je to dužnost, izjavio je da nemaju dovoljno kapaciteta za prikupljanje istih.

Uključili smo sada i Državni inspektorat, a nadzor se ne provodi da bi se nekome oduzelo zemljište, nego da bismo vidjeli što se i kako proizvodi te koliko je onih koji na najvrjednijem resursu doista provode ono što su obećali. Suočavamo se i s drugom vrstom problema.

Dio ugovora uopće nije podrazumijevao gospodarske programe i sada nastojimo i za to pronaći rješenje. Ponavljam, nije cilj oduzimati zemljište, ali jest uspostaviti redoviti nadzor, kako zbog proizvodnje hrane, tako i očuvanja kvalitete zemljišta za buduće generacije.

Koliko je penalizacija i raskida ugovora s posjednicima bilo do sada?

Nemam podatak da ih je bilo u mojem mandatu. Nalaze o otkrivenim nepravilnostima, prema privremenom izvješću Državnog inspektorata, uputili smo lokalnim samoupravama na izvršavanje i očito je da postoji niz otklona, ali i pravnih dvojbi.

Negdje, primjerice, nije jasna težina pogreške i nije precizirano razgraničenje temeljem kojega se može postupati i ići u raskid ugovora, što može pokrenuti dugotrajne sudske postupke. Stoga je i to jedno od područja koja se sada nastoji utvrditi ovim izmjenama Zakona.

Poljoprivredno zemljište vam je trenutno u fokusu, a što je konkretan cilj kojeg želite ostvariti kao ministrica?

Da se na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države stvara 30% veća proizvodnja u odnosu na 2019. godinu. To nije jedini cilj. Prošle godine smo zaustavili pad proizvodnje mlijeka i sada imamo stagnaciju, a željela bih da ne stagniramo u tom segmentu.

U drugim stočarskim sektorima nam pokazatelji nisu loši, a investicijski koraci koje smo poduzeli donijet će rezultate, imamo čitav niz fokusiranih natječaja kojima se preciznije bavimo ciljanim aktivnostima – ulaganja u preradu, u reprodukcijske centre, uskoro raspisujemo i natječaj za robotizaciju u mljekarstvu, a taj model natječaja primjenjuje se i za trajne nasade, ulaganja u navodnjavanje, itd.

U nacionalnom programu reformi odlučili smo se za prilično velike iskorake – skladišno-distribucijske centre i komasaciju. Na određenom broju pilot projekata planiramo komasirati oko 18 tisuća hektara zemljišta.

Također, izgradnja skladišno-distribucijskih centara nije samo po sebi reformski poduhvat, toga je bilo i do sada, riječ je o investiciji. Ipak, reformska je aktivnost osnažiti male proizvođače, udružiti ih i brendirati, omogućiti im korištenje te infrastrukture za doradu, preradu, pakiranje i skladištenje, kako bi tržili preko zajedničke organizacije.

Kako ćete riješiti nezadovoljstvo ratara novim sustavom bodovanja u dodjeli zemljišta?

Poštujem njihove kritike i primjedbe, razumijem bojazan te ćemo razmotriti prijedloge. Također, treba uzeti u obzir da netko tko koristi 200 ili 300 hektara državnih resursa nije mali proizvođač zato što ostvaruje mali prihod. Loše je za hrvatsku poljoprivredu da prioritiziramo korištenje ključnog resursa kao što je zemlja bez stočarstva ili trajnih nasada.

To nije radno intenzivno i ne možemo na taj način zadržati stanovništvo u ruralnom prostoru, niti možemo povezivati nacionalni resurs s višom dodanom vrijednošću. U pet slavonskih županija pod ratarskim kulturama se 300 tisuća hektara odnosi na žitarice, na soju 65 tisuća, uljarice su na 65 tisuća, krmno bilje 30, a trajni nasadi samo 12 tisuća hektara.

Dakle, u ukupnoj strukturi udio trajnih nasada iznosi 2,5%. Ako to povećamo dvostruko, postigli smo cilj. Što se stočarstva tiče, udio grla je oko 0,3 po hektaru. Te udjele je potrebno povećati, a s obzirom da se potpore daju po hektaru, to je moguće samo kroz kriterije dodjele zemljišta.

No, dojam je da je među mladima bavljenje poljoprivredom nepopularno, da ne vide da se od nje može živjeti.

Nama se starosna struktura donekle poboljšala zadnjih nekoliko godina i sigurna sam da su za taj rezultat bile presudne potpore namijenjene isključivo mladim poljoprivrednicima, koje su povećale udio onih poljoprivrednika ispod 40 godina, koji su u ovom trenutku nositelji više od 13% gospodarstava. Moj je cilj da u narednim godinama taj udio podignemo na 20%.

Kolika je prosječna dob poljoprivrednika?

Dob poljoprivrednika varira od županije do županije, no nešto više od 40% hrvatskih poljoprivrednika je starije od 65 godina. I to nije samo naš problem u EU. No, mislim da se mlade može zainteresirati za poljoprivredu, nastavit ćemo promovirati poljoprivredu, a prije svega treba razbiti mit da se poljoprivredom bave oni koji nemaju drugu perspektivu.

Ne treba se oslanjati samo na tradiciju, koja jest važna, već sagledati činjenicu da su u svim zemljama razvijenu poljoprivredu nosile investicije. Tome pridonosi Program ruralnog razvoja, koji smo sada i prilagodili našim specifičnostima, no u 2020., godini velike krize, imali smo rast kakav nije zabilježen od 2008. godine. Još važniji za dugoročniji razvoj je ostvareni rast bruto i neto dodane vrijednosti i faktorskih dohodaka. Znači, mladi čovjek od poljoprivrede sa sustavom potpora može lijepo živjeti.

Nema djelatnosti u Hrvatskoj koja ima takvu potporu za investicije i dodanu potporu za sigurnost i dohodak. Ona se može smatrati teškom, zahtijeva najčešće cjelodnevni angažman te velika odricanja i trud, ali je visoko dohodovna i može stvoriti sigurnu budućnost.

Razmatra li se povezivanje tih potpora za mlade s demografskim mjerama, primjerice davanja zemljišta u iseljenim područjima?

Tu svakako treba s većom pažnjom sagledati krš, koji čini 44% Hrvatske. Riječ je o području sa znatnom stopom iseljavanja na kojem je teško uspostaviti druge gospodarske djelatnosti. Ima uspješnih primjera iz drugih EU zemalja koje su razvile određene tipove stočarstva, prerade i koncepte zaštićenih prepoznatljivih proizvoda na kršu. Mi imamo perspektivu i radi se na tome.

Nedavna analiza konzultantske tvrtke Smater nije prva koja postavlja pitanje isplativosti potpora poljoprivredi. Tvrdili su da uz 33 milijarde kuna potpora od ulaska u EU još uvijek nemamo proizvodnju na razini 2012.

Radi se o pogrešnom tumačenju jer se nakon ulaska u EU primjenjuje posve drugačija metodologija izračuna vrijednosti. Do ulaska u EU sve su subvencije ulazile u vrijednost proizvodnje, a danas ulaze samo proizvodno vezane potpore, dakle samo 15% onih potpora koje su uračunate 2012. godine.

Preostalih 85% ide u dohotke poljoprivrednika, a ne u vrijednost proizvodnje. U vrijednosti proizvodnje iz 2012. udio potpora je gotovo 11%, dok je lani tek nešto viši od 4%.

Spomenute 33 milijarde kuna, dakle, obuhvaćaju su sve isplate od priključenja EU, u tu brojku ulaze ne samo subvencije poljoprivrednicima, nego i sufinanciranje investicija u prerađivačkoj industriji, izgradnji dječjih vrtića i ribarskih luka, s time da vrijednost prehrambeno-prerađivačke proizvodnje, ribarstva i akvakulture ne ulazi u vrijednost poljoprivredne proizvodnje.

Suprotno ocjeni analize, ostvaren je najbrži rast od 2008., raste dodana vrijednost proizvoda, lani smo imali i drugi rast produktivnosti u EU, a po isplatama iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj smo peti u EU.

Za nastavak tog trenda potrebno je, i istovremeno najveći izazov, dodatno urediti zemljište, krške pašnjake i ekološku poljoprivredu, jer to osigurava dohodovnu potporu.

Požgaj grupa vrlo je otvoreno prozvala i Ministarstvo poljoprivrede, uz Hrvatske šume, zbog kartelnog djelovanja s pojedinim proizvođačima, čime su oštećeni u raspodjeli drvne sirovine. Kako gledate na taj slučaj, hoće li taj model raspodjele biti korigiran?

Gospodin Nikola Požgaj doista je više puta u mojem mandatu upućivao predstavke na postupanja. Što se tiče raspodjele drvne sirovine, tu su ključne Hrvatske šume, Ministarstvo poljoprivrede nije sudjelovalo u izradi Pisma razumijevanja temeljem kojeg se dodjeljuje sirovina, nije jedan od njegovih potpisnika te nije ugovorna strana u kupoprodaji drvnih sortimenata.

No, ja se ne mogu i ne želim izuzeti jer kao nadležni član Vlade predstavljam skupštinu HŠ-a. Postoje i druge predstavke na dodjelu sirovine te sam se obratila Državnoj reviziji i zatražila da provede analizu svih natječaja i odluka o dodjeli drvne sirovine od 2017. do 2021. godine.

Treba istaknuti da je 2017. dogovorom HŠ i Udruge drvoprerađivača pri HGK uspostavljen model raspodjele sirovine, tzv. Pismo razumijevanja, koji prije nije postojao. To je onemogućilo diskrecijske odluke, čega se treba rješavati na svim razinama.

Model opskrbe je jedan od elemenata nacionalne Strategije za razvoj prerade drva, čiju sam analizu učinaka zatražila i izvješće će ići pred Vladu. Pristupili smo izradi novog Nacionalnog plana razvoja drvoprerađivačke industrije i proizvodnje namještaja do 2030., model raspodjele će biti jedan od elemenata, a iako mnogi sugeriraju da su potrebne određene prilagodbe modela, ne bih ništa prejudicirala. Sve ove dokumente, izvješća i prijedloge, imat ćemo do kraja godine.

Ovih dana odjeknula je vijest da je tvrtka aktualnog češkog premijera Andreja Babiša preuzela požeškog Agronoma, kako kao ministrica gledate na takvu akviziciju?

Do sada ste mogli čitati da su stranim investitorima zanimljive većinom naše IT tvrtke, pa nije loša vijest da među našim poljoprivrednim tvrtkama ima tako uspješnih da su strani investitori zainteresirani za njih.

Dodatni interes budi činjenica da je tu akviziciju realizirala tvrtka aktualnog češkog premijera. Važno da je sve prema propisima. Ja sam fokusirana na rast i razvoj hrvatskog poljoprivrednika i poduzetnika.