Istraživanje gospodarskog rasta ima dugu i istaknutu povijest, ali nedavno uvođenje održivosti u raspravu protreslo je teren kao što je već odavno trebalo. Konkretno, izvješće o ekonomiji bioraznolikosti, koje je naručila vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a vodio Partha Dasgupta sa Sveučilišta u Cambridgeu, predstavlja tektonski pomak u razmišljanju, a ne samo logičan nastavak prethodnih modela rasta. Iako to nekima može biti uznemirujuće, pruža izvrsnu priliku za iskorištavanje moći podataka i analitike kako bi rast i financije doveli na održiviji put.

Ukratko, nova ekonomija rasta više ne smatra da se okoliš nalazi izvan gospodarstva. Umjesto toga, gospodarstvo je ugrađeno u okoliš i može napredovati i održivo rasti samo dok mudro upravljamo prirodom. Iako je moguće neko “iskorištavanje” okoliša, postoji prekretnica iza koje se on nikada ne može oporaviti.

Stoga postoji novi zaključak kod razmišljanja o rastu. Veće više nije bolje; danas je održivo bolje. Prethodni modeli rasta smatrali su akumulaciju ljudskog i fizičkog kapitala – kroz obrazovanje i osposobljavanje te ulaganje u postrojenja, opremu i infrastrukturu – dobrim jer su proširili gospodarstvo.

Kombiniranje tih čimbenika na učinkovitije načine putem tehnoloških inovacija smatralo se korisnim iz istog razloga. Problem je bio u tome što ti modeli nikada nisu izričito razmatrali okoliš ili prirodni kapital.

Prirodni kapital -40%

Već jednostavan obračun ističe štetne posljedice tog pristupa. Prema Dasguptinom izvješću, na globalnoj razini između 1992. i 2014. fizički kapital po glavi stanovnika otprilike se udvostručio, dok je ljudski kapital po glavi stanovnika porastao za 13%. Međutim, prirodni kapital po glavi stanovnika smanjio se za 40 posto. To očito nije održivo, osobito ako se okoliš suočava s nepovratnom prekretnicom.

Rast je postao neodrživ uglavnom zbog toga što tržišne cijene nisu obuhvaćale negativne vanjske učinke gospodarske aktivnosti na okoliš. Raspodjela resursa koja je uslijedila nakon tih cjenovnih signala dovela je do degradacije okoliša.

Nadalje, konvencionalne mjere BDP-a povećale su proizvodnju po glavi stanovnika kao podizanje životnog standarda. Iako je to vrijedilo u užem smislu, izostala je bilanca za okoliš ili neki način prilagodbe podataka o BDP-u vezano uz ekološku štetu. Mnogi ekonomisti i donositelji politika tako su u velikoj mjeri ignorirali tu negativnu eksternaliju.

Školski primjer načina stvaranja održivijeg rasta je oporezivanje stvari koje su loše za okoliš, a najjednostavniji instrument je porez na ugljik.

Iznos poreza trebao bi povećati privatne troškove gospodarske aktivnosti na socijalne troškove, što uključuje utjecaj na okoliš. Taj izmijenjeni tržišni signal tada će pomoći u raspodjeli resursa na održiviji način.

Promjena prioriteta i politika

Međutim, privatni sektor može nadilaziti puko preuzimanje cijena u zelenoj tranziciji i igrati aktivnu ulogu internalizacijom negativnih eksternalija. Državni imovinski fondovi, sveučilišne zaklade te osiguranje i mirovinski fondovi već nastoje uložiti svoju imovinu na održivije načine.

Načela zaštite okoliša, društvenih faktora i korporativnog upravljanja (ESG) te drugi alati za zeleno financiranje sve su dostupniji za usmjeravanje ulaganja. Ovaj tržišni segment eksplodirao je posljednjih godina, ali potrebno je učiniti više kako bi se uskladile definicije te preciznije i dosljednije pratili rezultati.

Ključ za napredak u održivom svijetu bit će poticanje gospodarskog rasta uz upravljanje prirodnim kapitalom. Veličina je još uvijek važna, ali sada na negativan način.

Primjerice, ne postoji demografska dividenda. U tradicionalnim modelima rasta, više rada dovodi do veće proizvodnje. Ali u svijetu održivog rasta, veća proizvodnja smanjuje prirodni kapital. Posljedica toga je da je pad broja stanovnika dobar, tako da Japan i Europa ne moraju očajavati.

Model financijske represije planske ekonomije za financiranje brzih ulaganja i rasta također ne izgleda previše obećavajuće, osim ako ne može omogućiti unapređenje na čišći kapitalni fond s lakšim ekološkim otiskom.

Tehnologija radi tehnologije također ne dolazi u obzir. U održivom svijetu tehnologija mora smanjiti utjecaj gospodarske aktivnosti na okoliš, a inovacije koje ga povećavaju vjerojatno neće biti usvojene. Zemljama će i dalje biti potrebne tehnološke promjene kako bi potaknule rast, ali fokus se mora prebaciti na ekološku učinkovitost.

Preinaka izazova rasta znači promjenu prioriteta i politika. Zemlje će i dalje imati prilike rasti, trgovati, inovirati i napredovati u vrijednosnom lancu kako bi osigurale svjetliju budućnost. Ali morat će ih ostvariti u ekonomiji koja je jedno s prirodom, a ne izvan nje.

© Project Syndicate 2021.