S manje od 20 dana do kraja lipnja gotovo je izgledno da će Hrvatska promašiti cilj da procijepi 55 posto odraslog stanovništva do kraja mjeseca, odnosno 1,84 milijuna građana.

Dosad je, međutim, prvu dozu cjepiva protiv koronavirusa dobilo 1,35 milijuna što znači da bi u naredna dva tjedna trebalo cijepiti još najmanje 490.000 ljudi, a to se jenjavanjem interesa u ovom trenutku čini kao nemoguća misija.

Čak i da Vlada snizi ambicije procijepljenosti na 50 posto odraslih (nije prvi put da se to spominje) cjepivo bi trebalo dobiti još oko 320.000 naših sugrađana. I ta je brojka, međutim, upitna jer je prijavljenih svakim danom sve manje pa se uskoro uvodi mogućnost cijepljenja bez najave.

Premda se svaka druga cjepivom zaštićena odrasla osoba, i to tek prvom dozom, na prvi pogled može učiniti kao puno, stručnjaci (barem oni neovisni koji ne vire iza skuta premijeru Andreju Plenkoviću) ni ne skrivaju da je to polovično rješenje.

Ono će vjerojatno biti dovoljno da se uz mjere opreza – maske, distancu i higijenu, pod kontrolu stavi haranje epidemije i osigura koliko-toliko normalna turistička sezona, no ne i za povratak u normalu.

Premda su sada sve oči uprte u ljeto i turizam o kojem Hrvatska (nezdravo) ovisi. Svi se mole da se ne ponovi prošli kolovoz kada je sezona okončana metaforičkom sjekirom, turisti se u par dana razbježali doma i ostavili gospodarstvo i proračun kao ribe na suhom.

Politička i moralna dilema

Koliko god se čini radikalnim, posebno na Starom kontinentu koji se u prsa busa ljudskim pravima i slobodama (i prigodno ih zaboravlja na temi migranata), vrijeme je da Hrvatska ozbiljno razmisli o uvođenju obveznog cijepljenja protiv Covida-19.

Unatoč deklariranim vrijednostima jasno je da dosad ta opcija nije bila na stolu ponajviše jer cjepiva nije bilo dovoljno, no normalizacijom proizvodnje i distribucije ta prepreka nestaje. Pravno gledano prepreka nema jer Hrvatska već poznaje obvezno cijepljenje.

Ostaje, međutim, politička, etička i moralna dilema treba li pojedincima prepustiti izbor o cijepljenju ili u prvi plan staviti javno zdravlje.

Pojedinci će se (u načelu) racionalno ponašati. Zato ne čudi da su se u kakofoniji (dez)informacija, neznanja o Covidu kao potpuno novoj bolesti uz politički obojane odluke koje nisu imale nikakve veze s epidemiologijom (što vrijedi za Hrvatsku i Europu) i histerije po društvenim mrežama, ljudi uplašili.

Ne mislim tu na antivaksere, neracionalnima, čudacima i luđacima nema pomoći, kod njih ne funkcioniraju argumenti, znanost niti zdrav razum.

Mislim na tihu većinu građana koja se u komunikacijskom kaosu izgubila pa kalkulira da je sa smirivanjem situacije bolje pričekati jesen i onda odlučiti. I upravo je u tome problem.

Iako je rješenje nadohvat ruke (šprice), tisuće biraju igranje ruskog ruleta s koronavirusom. Za jedne su argumenti dob, način života, dobar imunitet (“ne cijepim se ni protiv gripe”), za druge sigurnost da će ako se nastave čuvati izbjeći zarazu, treći su preboljeli relativno bezbolno

Lepeza je razloga. I svi počivaju na lažnoj sigurnosti. U isto vrijeme na drugoj strani svijeta milijuni Indijaca dali bi vjerojatno sve što posjeduju da dobiju priliku cijepiti se. Kako nemaju jer su bogate zemlje ugrabile doze, umiru pokošeni mutiranom varijantom koronavirusa.

Bazen za širenje virusa

Možemo mi, uljuljani u lažnu sigurnost, vjerovati da se sve to događa na drugoj strani svijeta, no biologija i evolucija jamče da je samo pitanje vremena kada će virus koji se prilagodio postavši zarazniji postati i naša stvarnost.

Kao turistička zemlja u koju svake godine dođu milijuni stranih turista, zajedno “minglaju” s domaćinima dva intenzivna mjeseca opušteni i razgaljeni kakvi jesu putnici na odmoru, Hrvatska ima realne šanse postati plodno tlo za nove varijante virusa. Posebno ako je lokalno stanovništvo tek napola procijepljeno i spreman je bazen za širenje virusa.

U Velikoj Britaniji je strah od indijskog soja vrlo realan, a neke su zemlje poput Njemačke već odredile obvezne karantene za putnike koji dolaze s Otoka, no pitanje je mogu li si takvu (rigoroznu) taktiku priuštiti zemlje ovisne o turizmu što Hrvatska nažalost jeste.

I kolika je vjerojatnost da će se u Dubrovniku, koji ne može zamisliti sezonu bez Britanaca, ovog ljeta ugodno družiti Nijemci, Hrvati i Britanci nazdravljajući bevandom uz slane srdele. Bez maski i distance.

Slika je prilično jasna. S globalno uvezanim svijetom raste vjerojatnost da će se proširiti neka nova varijanta, zaraznija i opasnija od prethodne jer se priča svodi na biologiju i evoluciju. I  bez Covida-19 imamo katastofalnu demografsku sliku u kojoj oko 15.000 ljudi godišnje više umre nego se rodi.

Pridoda li se tome korona koja je lani uzrokovala 5500 smrti više nego inače, ostali smo bez više od 20 tisuća ljudi. Da pandemija potraje pet godina to je više od 100.000 ljudi, zajamčeni nestanak grada veličine Osijeka.

Već sada Hrvatska plaća astronomsku cijenu zbog demografije: nestaju mladi, radnici, oni koji će uplaćivati za mirovine i zdravstvo, u proračun iz kojeg će se financirati infrastruktura, razvojni projekti…

Korona je na najboljem putu da bude zadnja kap koja će preliti tu čašu. Zato dilema obvezno ili dobrovoljno cijepljenje nije samo stvar odluke preživljavanja pojedinca već i društva u cjelini.