Postoje različiti ekonomski, politički, pravni, sociološki, pa čak i emocionalni čimbenici za takvu odluku, piše u svojoj analizi HNB. U publikaciji Pregledi, pod nazivom ’20. godišnjica eura: zašto se neke zemlje još ne žele pridružiti?’, čiji su autori Milan Deskar-Škrbić i Davor Kunovac navodi se na ključni ekonomski argument protiv uvođenja eura u tim zemljama – trošak gubitka monetarnog suvereniteta.

Devetnaest država članica Europske unije (od njih dvadeset sedam) uvelo je zajedničku valutu i pristupilo europodručju. Od preostalih osam država članica EU-a izvan europodručja njih tri, Bugarska, Hrvatska i Rumunjska, iskazale su velik interes za pristupanje europskom tečajnom mehanizmu (ERM II) i uvođenje eura u skoroj budućnosti. Te zemlje, a posebno Hrvatsku, obilježava visok stupanj financijske euroizacije. Zbog toga su privatni i javni dug u tim zemljama vrlo osjetljivi na tečajni rizik, a mogućnosti za autonomnu monetarnu i tečajnu politiku u tim su zemljama već prilično ograničene. U tom se smislu za te tri zemlje uvođenje eura čini održivim i opravdanim izborom politike, navodi se.

Preostalih pet europskih zemalja, piše u publikaciji, ne želi se odreći svog monetarnog suvereniteta. Danska, na primjer, nije po zakonu obvezna uvesti euro (klauzula o izuzimanju). S druge strane, Švedska i preostale tri nove države članice, Češka, Mađarska i Poljska, po zakonu su obvezne uvesti euro u određenom trenutku. Međutim, te su zemlje odlučile odgoditi na neodređeno vrijeme taj proces.

Već za dvije godine bi ih mogli koristiti

Bira se motiv za hrvatsku kovanicu eura, poznato je što sve mogu biti motivi

“Različiti su razlozi zbog kojih te države još uvijek ne žure s uvođenjem eura. Neki su od njih političke, neki sociološke, a neki emocionalne prirode. Iako su svi vrlo važni, a katkad krucijalni u stvaranju stajališta o pristupanju monetarnoj uniji, ti razlozi nisu u fokusu našeg interesa. Nas u ovom radu zanima ključni čvrsti ekonomski argument protiv uvođenja eura u četiri države članice izvan europodručja, a to su mogući veliki troškovi”, navode autori.

U radu se navodi da se agumenti protiv uvođenja eura mogu podijeliti u tri skupine. Prva je značenje tečaja kao faktora stabilizacije odnosno rasta, što, ističe se, može biti privlačno u zemljama s niskom razinom euroizacije kao što su Poljska, Mađarska i Češka, u kojima euroizacija kredita iznosi oko 10 do 25 posto. S druge strane, u zemljama poput Bugarske, Hrvatske i Rumunjske snažna deprecijacija lokalne valute mogla bi ugroziti financijsku stabilnost zbog visoke razine euroizacije (40 do 60 posto) i primjene valutne klauzule.

“Imajući na umu da još uvijek postoje određene neizvjesnosti vezane uz budućnost europodručja, neke od četiriju država članica izvan europodručja odlučile su se na takozvani ‘čekaj i vidi’ pristup (Binzer Hobolt i Leblond, 2009.)”, navodi se u analizi HNB-a.

“To nas dovodi do zaključka da uvođenje eura ne bi dovelo do značajnih troškova u smislu stabilizacijskih politika i gospodarskih rezultata. Kao što navodi Darvas (2019.), u gospodarskom bi smislu četiri države članice izvan europodručja mogle imati dobre rezultate i unutar i izvan europodručja. Stoga se njihova nesklonost ulasku u monetarnu uniju ne temelji na čvrstim ekonomskim razlozima, već na širem socijalnom i političkom kontekstu. Naposljetku, povijest rasprava o uvođenju eura u tim zemljama upućuje na to da bi neka buduća kretanja mogla vrlo lako prebaciti jezičac na vagi u prilog uvođenju eura, barem u novim državama članicama”, stoji u zaključku HNB-ove analize.

Cijelu analizu možete pročitati ovdje.