Europski lideri s pomiješanim osjećajima dočekuju prvu europsku turneju američkog predsjednika Joea Bidena na kojoj će jedna od glavnih tema biti i odgovor Zapada na rast kineskog i ruskog utjecaja.

Kako prenose agencije, s pretrpanim dnevnim redom – sudjelovat će na samitima G7, NATO-a i Europske unije uoči sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Ženevi – Biden će pokušati osnažiti Zapad koji se, prema njemu, nalazi na “ključnoj točki”.

Odlučujuće pitanje

“Ovo je odlučujuće pitanje našeg vremena”, napisao je Biden za The Washington Post uoči puta. “Hoće li demokratski savezi i institucije, koji su toliko oblikovali prošle stoljeće, pokazati otpornost protiv modernih prijetnji i protivnika? Vjerujem da hoće.

Ovoga tjedna u Europi imamo šansu to dokazati”, dodao je. Bidenova izjava povratak je tradicionalnom američkom svjetonazoru nakon četiri godine u kojima je Donald Trump koketirao s autokratima i preoblikovao multilateralizam u nepoželjnu riječ. Međutim, još uvijek oprezni zbog šoka koji je izazvao Trump, europski partneri mogli bi Bidena dočekati sa skepsom.

Prošloga je mjeseca Washington blokirao francuske pokušaje u UN-u uspostave primirja između Izraela i Hamasa u Gazi. S druge strane, američko dijeljenje cjepiva drugim zemljama uslijedilo je nakon dugog razdoblja gomilanja.

Ipak, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, koristeći Bidenov slogan “Amerika se vraća”, istaknuo je početkom tjedna u Bruxellesu kako je multilateralizam preživio Trumpovu vladavinu. Michel smatra da je ideja “povratka multilateralizma” više od slogana, priznanje da je globalni pristup potreban u rješavanju problema, od dobave cjepiva protiv COVID-19 do pravednijeg oporezivanja dobiti kompanija u digitalnom dobu.

Šef Europskog vijeća istaknuo je i kako će trodnevni sastanak G7 u engleskom Cornwallu biti prilika za raspravu o potrebi zauzimanja proaktivnijeg pristupa u obrani zapadnih vrijednosti u kontekstu kineskog uspona i ruskih poteza, poput recentne podrške Bjelorusiji nakon uhićenja aktivista i novinara Romana Protaševiča u zrakoplovu Ryanaira.

Uoči Bidenova dolaska objavljeno je izvješće Münchenske sigurnosne konferencije čija je središnja teza izazov s kojim se suočavaju zapadne demokracije, posebice iz pravca Kine. Kako stoji u izvješću, azijska velesila u kontekstu Europe igra dvostruku ulogu: s jedne je strane rival, a s druge strateški partner, prenosi Deutsche Welle.

Kao država s 1,4 milijarde stanovnika čije je gospodarstvo protekla četiri desetljeća raslo po dvoznamekastim stopama, Kina svoju ekonomsku moć pretvara u vojnu snagu i globalni politički utjecaj.

Pri tome ima vrlo ambiciozne ciljeve: do 2049. – 100. obljetnice osnivanja NR Kine – vlada u Pekingu želi zemlju pretvoriti u globalnog lidera, razvijenu državu na najvišem tehnološkom i ekonomskom stupnju razvoja.

Kina je od prošle godine najveći vanjskotrgovinski partner Europske unije s bilateralnom trgovinskom razmjenom vrijednom 585 milijardi dolara.

Ozbiljan europski problem

Na pitanje može li Europskoj uniji Kina biti politički rival, a istovremeno ekonomski partner, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih odnosa, Luika Brkić, ističe kako se ekonomska i politička suradnja u pravilu nadopunjuju, odnosno kuda idu ekonomski interesi, slijedi ih i politika.

“No, EU u odnosu na SAD ili Kinu ima ozbiljan problem od svog nastanka, a to je kako postati globalni igrač koji će postavljati globalna pravila igre. EU mora riješiti subsistemski problem unutar svoje strukture, a to je artikulacija zajedničke vanjskopolitičke pozicije”, smatra Brkić. U tom kontekstu, tradicionalno transatlansko savezništvo u sadašnjim je okolnostima više mit.

“S Kinom se ne može postupati kao prije 30 ili 40 godina – ta je država danas najveće svjetsko tržište i najveća tvornica svijeta. Ako se koristi tradicionalni pristup, poput protekcionizma ili dociranja svisoka o ljudskim pravima i vladavini prava, ta je bitka unaprijed izgubljena”, ocjenjuje Brkić.

Dodaje kako bi za Europu jedini ispravni pristup bilo artikuliranje interesa neovisno o SAD-u pri čemu u Kini ne treba gledati protivnika.

Taj artikulirani interes potom bi trebalo promicati u multilateralnim organizacijama, primjerice G20. “Međutim, u sadašnjoj europskoj administraciji i politici ne vidim dovoljnu hrabru osobu, vizionara, koji bi krenuo tim putem”, zaključuje Brkić.