Proslava tridesetog rođendana u životu čovjeka spada u kategoriju otrežnjujućih događaja. Nisu to više rođendani iz djetinjstva koji su se željno iščekivali s puno uzbuđenja i radosti zbog poklona, druženja s prijateljima i mora slatkiša, niti oni iz mladosti s cjelonoćnim tulumima.

Završetak trećeg desetljeća života sa sobom nosi već i dio svijesti o prolaznosti, refleksiju o pogrešnim odlukama (pa kud baš taj fakultet), odgovornost posla ili obitelji, prve bore (pa gdje baš na čelu) i uznemirenost oko nepostojanja jasnog odgovora na pitanje kojim putem dalje.

S druge strane, za proslavu tridesetog rođendana države očekuje se da će biti vrlo razularena dogodovština. Političari u svečanim odijelima s pripremljenim još svečanijim govorima uglavnom ne propuštaju priliku da obilježavanje obljetnice rastegnu za skupljanje bodova kroz parade, domjenke, proslave, prigodno ovo i još prigodnije ono. Čak i ako se sve to mora organizirati u uvjetima pandemije.

Pa ipak, u slučaju Republike Hrvatske koja ovih dana obilježava trideset godina od proglašenja samostalnosti, euforije nema. Ona jedva da je preživjela “djetinjstvo”, a razlog je jednostavan: ekonomija. Famozna domaća ekonomija, naše gospodarstvo, hrvatska privreda leži u osnovi razočaranja životom u ovoj državi. Ekonomija bi se čak mogla proglasiti i ključnom riječi u proteklih trideset godina, pojam oko kojeg se manje-više, gotovo sve vrtilo, koji puta i bez razloga.

Jubilarnu obljetnicu osamostaljenja ćemo stoga iskoristiti da se kratkom šetnjom kroz tri desetljeća hrvatskog gospodarstva podsjetimo kako je do toga došlo i, još važnije, kako je sve to prošlo, a na kraju ćemo dati i paradoksalan razlog za optimistični pogled na budućnost.

Put u samostalnost

Hrvatska je iz Jugoslavije izašla kao druga republika po ekonomskoj razvijenosti, nakon Slovenije. Bivša zajednička država u tom se trenutku već desetak godina borila sa stagnacijom, rastom nezaposlenosti i inflacijom, a ekonomska distopija bila je i jedna od pokretača nezadovoljstva koje je kulminiralo raspadom države. No, u odnosu na druge zemlje istočnog bloka stajali smo dobro.

Krajem osamdesetih već smo međusobno bili i relativno slični u ekonomskom pogledu (što pokazuju usporedne brojke o kretanju dohotka po stanovniku), no puno veće slobode koje su uživali građani tadašnje države u svakodnevnom životu davale su im određeni osjećaj superiornosti prema stanovnicima država nad kojima je budno bdio Sovjetski Savez.

Kao jedan od uzroka raspada bivše države često se čuje i tvrdnja da je hrvatski novac odlazio na financiranje razvoja drugih republika. Središnja vlast jest bila u Beogradu (kao što je danas u Zagrebu) i jest diktirala politiku, pa time i politiku tada vrlo važnih deviza, no situacija nije bila tako jednostavna. Administrativno gledano, razvoj nerazvijenih republika financirale su Slovenija, Hrvatska, Vojvodina i uža Srbija. Neto primatelji novca, s druge strane, bili su Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo i Makedonija.

Nešto realnije pak gledano, “bogati” su bivšoj državi bili industrijski centri – u Hrvatskoj Zagreb, Split, Rijeka i drugi gradovi, u Sloveniji su primjer za to bili Maribor i Ljubljana, u Srbiji Beograd, Niš, Kragujevac i još neki. No, i “bogate” repubike bivše Jugoslavije su imale nerazvijenih krajeva koji su primali pomoć iz saveznih fondova.

S rastom nacionalizma došlo je do krvavog raspada države. Rat i oružani sukobi donijeli su očekivani kaos. A u tom neredu je nastala, da nikad ne bi nestala, domaća gospodarska politika kaosa, ekonomija slučaja i slučajna ekonomija u kojoj živimo već tri desetljeća.

Pogrešno bi stoga, iz sadašnje perspektive, bilo reći da je hrvatska gospodarska politika u posljednjih trideset godina promašena. Konkretna hrvatska gospodarska politika u posljednjih trideset godina nije ni postojala, niti još uvijek postoji. Radi se o skupu ekonomskih modnih hireva koji su se smjenjivali, dolazili ili odlazili sa sezonama, odnosno promjenama na vrhu politike.

No, sad već žurimo naprijed, pa krenimo redom.

Iz današnje perspektive povijest hrvatskog gospodarstva od osamostaljenja može se ugrubo podijeliti na četiri razdoblja: privatizacija, kreditni rast, kriza i Europska unija. Privatizacija je obilježila prvo desetljeće i može se isto podijeliti na dva manja polurazdoblja, svako od pola desetljeća.

30. svibnja 1994. u opticaj je puštena kuna

Glavne okosnice hrvatske ekonomije prenesene iz Jugoslavije bili su rastući turizam, snažna industrijska osnova i njena neefikasnost te zastarjela tehnologija koji su bili razlogom rastuće nezaposlenosti. Da bi uspjela u famoznoj tranziciji na tržišno gospodarstvo, Hrvatska se morala riješiti svoje neefikasnosti, odnosno tehnološke zaostalosti.

Idealno rješenje je bilo na vidiku – privatizacija! Privatizacija je bila proces koji je trebao klimavu socijalističku ekonomiju postaviti na zdrav(ij)e temelje. Hrvatska je imala hrpu tvornica, industrijskih giganata koji su imali i kapacitete, pa čak i potrebne resurse u vidu sirovina i radnika, no tehnološki su bili zaostali. Prelazak vlasništva tih kompanija u privatne ruke, trebao je donijeti svježi kapital – upravo onaj koji je bio nužan za modernizaciju socijalističke industrije.

Tadašnja mudra politička vrhuška grandiozno je zeznula stvar samo u jednom. No, baš u tome ležao je temelj daljnjih triju desetljeća. Privatizacija je provedena tako da su vlasnici postali oni koji novca nisu imali. Vlasništvo u kompanijama na razne su načine stjecali oportunisti, karijeristi, ovakvi ili onakvi novotajkuni slizani s tadašnjim vlastima, no niti jedan od njih nije uključivao svježi kapital.

Dionice i udjele, po ionako sumnjivo procijenjenim vrijednostima, novi su vlasnici plaćali dizanjem raznih kredita i hipoteka na nekretninama tih istih poduzeća te kojekakvim drugim muljažama. Jednostavnije, nikakav novi kapital nije stigao već se starim, postojećim, kapitalom financiralo samo prebacivanje društvenog vlasništva u privatne ruke. U svemu tome ključna je bila bliskost s političkom vrhuškom, odnosno (od) tada vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ).

U to doba u Hrvatskoj se još uvijek primjenjivao tzv. polupredsjednički sustav u kojem je prvi predsjednik Franjo Tuđman uglavnom imao prvu i posljednju riječ. Kako bi inače bivši vozači kamiona, cvjećari, lokalni funkcioneri i ratni profiteri došli do (novca za kupnju) cijelih kompanija?

Završetak privatizacije

Zbog toga je privatizacija u Hrvatskoj završila jedino kako je završiti mogla. Novog kapitala nije bilo pa nije bilo niti modernizacije socijalističkih tvornica i one su jedna za drugom, poput domina, propadale, ostavljale tisuće i tisuće ljudi bez posla, prazne pogone i ogoljene hale. Rečenica iz jednog od izvještaja hrvatske središnje banke iz ranih devedesetih jasno ukazuje na efekte privatizacije kako je provedena kod nas: “Tako je prosječna plaća u 1993. godini iznosila samo jednu trećinu plaće isplaćene u 1988. godini.”

Prazne tvornice i njihove hale bi se nakon nekog vremena preprodale u bescjenje ili se čak i danas kojekuda mogu vidjeti tužne slike nekadašnje industrije. Jedan maleni dio kompanija svoju agoniju proživljava još uvijek. Ono što je nabrzaka pod krinkom ratnog kaosa provedeno u prvoj polovici devedesetih samo je zacementirano u drugoj. Istovremeno, tajkunima i političarima su nakon toga u vlasništvu ostajale vrijedne nekretnine i pokoja pokretnina.

Privatizacija je svoju, po svemu se čini, konačnu točku dobila u glasno najavljivanoj i očekivanoj reviziji s početka novog stoljeća. Reviziju pretvorbe i privatizacije proveo je državni Ured za reviziju nakon što je na vlast došla vlada premijera Ivice Račana. Trogodišnjom revizijom koja je završila u rujnu 2004. bilo je obuhvaćeno više od 1500 tvrtki, no od iščekivane pravde i kažnjavanja na kraju nije bilo ništa.

Možda najbolju sliku rezultata privatizacije daje jedna rečenica iz zaključka revizora objavljenog nakon cjelokupne revizije pretvorbe i privatizacije: “Spomenuta društva u vrijeme pretvorbe imala su 635.373 zaposlenika (..), a u vrijeme revizije 248.698, što je za 386.675 zaposlenika manje u odnosu na broj zaposlenika u vrijeme pretvorbe.”

Bankarski sustav krizom 2008. nije okrznut, ali gospodarstvo jest

Enorman broj nezaposlenih će dva i pol desetljeća biti jedan od glavnih problema domaće ekonomije i tek će posljednjih pet godina, s blagim gospodarskim uzmahom i nešto jačim egzodusom on splasnuti. Ekonomiju devedesetih obilježila su još dva značajna događaja. Nasuprot privatizacijske katastrofe na prvi pogled mogao bi se staviti uspjeh tzv. stabilizacijskog programa.

Među boljkama koje je Hrvatska u svoju samostalnost prenijela iz Jugoslavije jedna od najgroznijih bila je nestabilnost valute – dinara. Inflacija je bila poznati problem bivše države koji se periodično javljao i onda periodično rješavao devalvacijama. Krajem osamdesetih Jugoslavija se opet našla u inflacijskoj spirali i u nju je bila uhvaćena i Hrvatska.

U godišnjem izvještaju središnje banke za 1992. stoji da “pogonsku snagu domaće inflacije čine deficit javnog sektora i golemi gubici u velikim poduzećima, te s time povezani kreditni gubici u bankama.” Stopa inflacije za tu godinu iznosila je 938,2 posto. Godinu prije bila je 249,5 posto.

Uz već navedene uzroke inflaciju je poticalo i tržište deviza. Kako bi se zaštitili od pada vrijednosti građani Jugoslavije kroz povijest su naučili u razdobljima skokova inflacije dinare mijenjati u čvrste valute poput njemačke marke ili austrijskog šilinga. Takva kultura zadržala se i u samostalnoj Hrvatskoj samo je ulogu čvrste valute preuzeo euro. Crno tržište devizama bilo je krajem osamdesetih i početkom devedesetih vrlo aktivno.

No, dok su se građani opsrkbljivali čvrstom valutom na ulicama, hrvatski financijski sustav se našao u problemima nakon što su devize ostale blokirane u Beogradu, u Narodnoj banci Jugoslavije. U situaciji u kojoj je novoformirana domaća monetarna vlast morala stvarati devizne rezerve od nule, Narodna banka Hrvatske otkupljivala je devize iz poslovnih banaka u neograničenim količinama. Zauzvrat su bankama stizali dinari iz primarne emisije, a to je dalje poticalo inflaciju.

Konačni efekt svega je bio rast cijena u maloprodaji od čak 1517,5 posto u 1993. godini. “To je ujedno i najviši međugodišnji porast cijena zabilježen u Hrvatskoj otkada se one prate. Čak niti inflatorna 1989. godina nije premašila tu brojku (tada su cijene porasle za 1199,7 posto)”, napomenuli su tada u središnjoj banci. Rokovi oročavanja štednje u takvim uvjetima kod nekih banaka skratili su se na samo sedam dana. Rješenje je bio stabilizacijski šok-program kojim je krajem 1993. prerezana inflacija još jednom devalvacijom i uvođenjem vrlo restriktivne monetarne politike.

U listopadu 1993., posljednjem mjesecu prije stabilizacijskog programa, mjesečna stopa inflacije približila se 40 posto. Stabilizacijski program se pokazao kao jedan od velikih uspjeha domaće ekonomske politike jer je trajno zaustavio nekontroliranu inflaciju u Hrvatskoj.

Dolazak nacionalne valute

Nekoliko mjeseci kasnije na valu uspjeha stabilizacijskog programa, i na još jednu godišnjicu osamostaljivanja, 30. svibnja 1994. u opticaj je puštena nova hrvatska valuta – kuna. Te se godine na tržištu deviza formirao i tečaj od 3,7 kuna za jednu njemačku marku koji se održao sve do danas (njemačka marka se kasnije mijenjala u euro po tečaju 1,96:1). I iako za provedbu stabilizacijskog programa treba tadašnjim financijašima skinuti kapu dio ekonomista drži da je takvo nesmiljeno čvrsto upravljanje deviznom politikom i tečajem u kasnijim godinama Hrvatsku stajalo izvozne konkurentnosti što je pridonijelo novim problemima.

Istovremeno s borbom protiv inflacije, pokušajima da se stvore barem nekakve devizne rezerve i da se raščiste odnosi s bankama iz bivše države, monetarne su vlasti i ubzrano radile na članstvu Hrvatske u međunarodnim financijskim institucijama i organizacijama, prvenstveno Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).

Članstvo u MMF-u se gledalo kao krucijalan korak u stvaranju reputacije na međunarodnom tržištu kapitala gdje je Hrvatska nastojala tražiti nove izvore financiranja.

Prvi, 18-mjesečni stand-by aranžman s MMF-om odobren je sredinom listopada 1994. Unatoč golemim naporima koji su tada uloženi oko ulaska u članstvo već desetak godina kasnije MMF će u Hrvatskoj biti redovna meta kritike zbog mjera kojima je uvjetovao svoje kredite. Hrvatska nije jedina u kojoj su preporuke i mjere MMF-a proizvele suprotne efekte od očekivanih i željenih, odnosno gdje su doprinijele raslojavanju i rastu ekonomske nejednakosti i Fond se već neko vrijeme bori s tom reputacijom.

S članstvom u MMF-u Hrvatskoj su bila otvorena vrata međunarodnog tržišta kapitala. Već krajem 1996. godine Hrvatska je zatražila izradu svog kreditnog rejtinga, a činjenica da je taj rejting manje-više jednak kao i danas jedan je od mnogo znakova koji ukazuju da se u tri desetljeća naše samostalnosti u osnovi naše privrede, unatoč onome što bi željeli prikazati političari, nije promijenilo mnogo.

U priči o financijskom tržištu tog razdoblja ne smije se izostaviti nagli rast broja domaćih financijskih institucija. Pojavile su se dvije burze, Varaždinska i Zagrebačka, ali i hrpa malih banaka i štedionica potaknut vrlo labavom regulacijom. U želji da potaknu novu tržišnu ekonomiju vlasti su dozvoljavale osnivanje štedionica, zadruga i banaka svima, što nije zaobišlo niti obitelj tadašnjeg predsjednika.

Monetarne vlasti će se dugo nakon toga na sve moguće načine boriti kako da smanje nered koji je tada nastao na financijskom tržištu, a “divlji zapad” ilustrira i činjenica da je već u prvom dijelu devedesetih središnja banka “utvrdila potrebu za sanacijom” u Splitskoj, Slavonskoj, Riječkoj i Istarskoj banci.

Bankama u problemima će se kasnije priključiti i Privredna, pa Glumina i Dubrovačka, a bankovna kriza će kulminirati 1998. godine. Uvjete koji su tada vladali na tržištu mogu ilustrirati i podaci da su se krediti odobravali i s godišnjim stopama od 30 posto, a banke su bile spremene isplaćivati i 5 posto kamata na štedne i oročene depozite.

Neplatiše poreza

Uz privatizaciju i inflaciju treći veliki događaj koji je obilježio devedesete bilo je uvođenje poreza na dodanu vrijednost (PDV) tijekom mandata ministra financija Borislava Škegre. Novi namet koji je početkom 1998. zamijenio stare poreze na promet trebao je konačno donijeti kraj ratnom i postratnom varanju države i neplaćanju poreza. Uspjeh države u tome najbolje se mjeri činjenicom da je petnaestak godina kasnije drugi ministar financija, Slavko Linić, objavljivao dužničke liste srama i inzistirao na fiskalizaciji kao novom konačnom rješenju kojim se neplatišama poreza treba stati na kraj.

Nakon što se država hvalila da njeno rješenje preuzimaju i druge zemlje sada čekamo da se aktualni ministar Zdravko Marić javi sa svojom idejom o finalnom obračunu s neplatišama poreza, nakon što mu je primarna inicijativa za uvođenje poreza na vrijednost nekretnina završila na groblju politički nepopularnih ideja.

Prelazak u novo desetljeće donio je veliki potres na političkoj sceni kad je nakon desetogodišnje nacionalnim zanosom nabijene vladavine HDZ-a vlast preuzela koalicija na čijem je čelu bio premijer Ivica Račan. Njegova vlada krenula je s polaganim pospremanjem kaosa u hrvatskom gospodarstvu, no nije daleko stigla. Nakon desetljeća koje je obilježio rat i privatizacijski kriminal, a koje je uslijedilo nekoliko desetljeća socijalističke realnosti, građani Hrvatske su u novi milenij krenuli s neograničenim apetitom i optimizmom.

Idućih osam godina, sve do financijskog kraha ujesen 2008. naša ekonomija će biti obilježena snažnom potrošnjom. Ona se financirala enormnim rastom kredita pa su u samo osam godina, od početka 2001. do kraja 2008., potraživanja banaka od građana, u čemu najveći dio čine krediti, porasla s 24 na gotovo 130 milijardi kuna. Za usporedbu, krajem ožujka 2021. iznosila su 137,5 milijardi kuna.

Snažna potrošnja doprinosila je stopama gospodarskog rasta, no kako su izostajale investicije u proizvodnju takav način rasta izazvao je zabrinutost. Ona je dodatno pojačana činjenicom da je dio novca za potrošnju građana, a i države, dolazio iz inozemnih izvora. Udio hrvatskog vanjskog duga je s razine od 21 posto BDP-a 1995. porastao na 58 posto 2000. te na 92 posto 2008. godine.

Zbog dugogodišnje hrvatske ekonomske stagnacije koja je uslijedila nakon globalnog financijskog sloma nastavio je rasti sve do 2014. da bi tek u posljednjih par godina došlo do njegova smanjenja, mada pandemija i nova kriza ponovo prijete njegovim rastom.

Neobuzdani rast kredita u bankama zabrinuo je domaće monetarne vlasti koje su se svim raspoloživim sredstvima trudile ograničiti taj rast. Strogi kriteriji koje je tada nametnula HNB pokazat će se ključnima krajem 2008. i početkom 2009. jer će zahvaljujući njima domaći bankovni sustav relativno neokrznut proći kroz globalni slom.

No, neokrznuto neće biti domaće gospodarstvo. Naprotiv, dok se dobar dio svjetskih ekonomija već 2009. počeo oporavljati i nastavio rasti u idućim godinama, Hrvatska nikako nije uspijevala doći na poslovičnu zelenu granu. Vlade Ive Sanadera, Jadranke Kosor i nakon njih Zorana Milanovića nisu uspijevale pronaći lijek za nevolje domaćeg gospodarstva koje je i dalje bolovalo od onih bolesti koje nisu izliječene tijekom devedesetih.

Domaće kompanije, uz izuzetak nekih atraktivnih industrija poput telekomunikacija ili financija, i dalje su preživljavale u agoniji. Svojevrsna prekretnica stigla je s članstvom u Europskoj uniji (EU).

Posljednja među državama koje su činile veliki val proširenja EU nakon sloma komunizma Hrvatska je u članstvo primljena 1. srpnja 2013.

Početno razdoblje prilagodbe na nesmetanu trgovinu na velikom tržištu, zajedno s novcem iz razvojnih fondova i konačno konkretnim oživljavanjem domaćeg turizma gurnuli su domaću ekonomiju u moderno doba blagog prosperiteta.

Blagi rast BDP-a

Posljednju godinu mandata Zorana Milanovića, eksperimentalnu vladu Tihomira Oreškovića i aktualnu pod vodstvom Andreja Plenkovića sve do pandemijskog šoka obilježio je blagi rast BDP-a. No, upravo je nenadani udar koronavirusa zbog kojeg smo, prema sadašnjim podacima, lani imali pad od 8 posto, idealna ilustracija domaće gospodarske politike svih ovih godina.

Hrvatska ekononija u protekla tri desetljeća odvijala se mimo, unatoč i bez osvrtanja na bilo kakve poticaje, nacrte, pokušaje i promašaje kreatora gospodarske politike. Tu i tamo bi neki potezi ostavili blagog traga, no okosnicu domaće ekonomske politike od osamostaljivanja činilo je lijepljenje flastera na probleme, držanje vode dok majstori ne odu, skrivanje problema pod tepih sve obilato začinjeno političko-ekonomskim floskulama.

Pogrešno bi bilo reći da je hrvatska gospodarska politika u posljednjih trideset godina promašena. Konkretna hrvatska gospodarska politika u posljednjih trideset godina nije ni postojala, niti još uvijek postoji. Radi se o skupu ekonomskih modnih hireva koji su se smjenjivali, dolazili ili odlazili sa sezonama, odnosno izmjenama garnitura na Markovom trgu.

Primjera je bezbroj na koju se god stranu okrenuli. Možemo krenuti od dva nedavna. U veljači ove godine Hrvatska je donijela “Nacionalnu razvojnu strategiju RH do 2030. godine”, a nekoliko tjedana nakon toga i “Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021.-2026”. Potonji je birokratski pokušaj odgovora na izazove koje je donijela epidemija bolesti covid-19. Obje ove strategije teško da imaju ikakvu veću težinu od papira na kojem su odštampane. Zašto?

Pa, prvo “Vijeće za strategiju razvitka Hrvatske” osnovao je još predsjednik Franjo Tuđman u veljači 1992. Desetak godina kasnije tradiciju strategiziranja je nastavila vlada Ivice Račana koja je odmah po dolasku na vlast prionula izradi strategiji razvitka RH: “Hrvatska u 21. stoljeću” i to se nastavilo sve do danas. Posljednje dvije spomenute velike strategije samo su najnovija ilustracija strateškog donošenja strategija radi donošenja strategija.

O njihovoj koristi nećemo provoditi stručne rasprave i istraživanja već ćemo se ovog puta pouzdati u laičku stručnost kroz nekoliko jednostavnih pitanja: jeste li ikada dobili osjećaj da je u Hrvatskoj išta posljedica donošenja neke strategije? Da je bilo kakav gospodarski uspjeh uzrokovan nekim mudrim potezom vlasti? Je li uspjeh turističkog sektora rezultat mudrog promišljanja vlasti o održivom turizmu ili samo popularnosti Hrvatske radi njenih prirodnih ljepota?

Mogu li kompanije poput Infobipa ili Rimca svoj uspjeh zahvaliti čvrstoj podršci države ili upornosti njihovih osnivača da uspiju državi uprkos? U posljednja tri desetljeća Hrvatska je donijela doslovce desetine, vjerojatno i stotine, raznih strategija (industrijska, razvoja poduzetništva, razvoja turizma, prostornog uređenja, zaštite okoliša, upravljanja vodama, gospodarenja otpadom, obrazovanja odraslih, razvitka zdravstva, stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva, energetskog razvitka, korištenja ukapljenog naftnog plina na otocima, prometnog razvitka, restrukturiranja i modernizacije HŽ-a, samo su neke od njih) za koje nitko ne zna jesu li i u kojoj mjeri ispunjene i što se zapravo s njima dešava. No, ta očita ispraznost političare i dalje ne sprečava da donose nove i nove dokumente koje ne čita nitko, a pitanje je da li i oni sami.

U bizarnoj usporedbi sadašnjice i prošlosti možemo bezbrojne strategije usporediti s nekadašnjom planskom privredom. Što je strategija drugo nego plana kojeg bi trebalo izvršiti? U začudnoj pohvali nekadašnjeg sistema proizlazi da je jedina razlika između ondašnjih i sadašnjih vremena to što se od direktora komunističkih ourova očekivalo da planove ostvare i da odgovaraju za njihovo ostvarenje, dok danas za neostvarivanje floskula iz strategija ne odgovara nitko.

U teoriji, u modernom demokratskom sustavu odgovornost za neostvarivanje zacrtanog bi političari trebali platiti porazom na izborima; u praksi, u Hrvatskoj to znači da je stranka na vlasti mada je većina građana glasala za druge stranke.

Nepostojanje ikakve konherentne gospodarske politike očito je i iz aljkavog odnosa prema svim velikim državnim kompanijama. Holding Hrvatskih željeznica od samog osamostaljenja valjda prolazi kroz bezbrojna restrukturiranja od kojih niti jedno nije ulodilo plodom. Državna imovina tako polako propada i tek je ulazak u EU donio tračak investicija u novu infrastrukturu. Dva i više desetljeća prije toga nije se radilo gotovo ništa osim što su se iz proračuna financirali gubici.

Nakon lovorika kojima su je obasipali u jedno davno doba domaća brodogradnja već tri desetljeća polako nestaje unatoč svim mogućim državnim pokušajima da nešto napravi. Niti državne garancije za kredite za izgradnju brodova nisu donijele rezultate, niti privatizacija, niti bilo što drugo. Opet – održavao se status quo – koji nije vodio ničemu.

INA i HT također su se prometnuli u privatizacijske ‘romane za sebe’. INA sa nizom zapleta oko vlasništva, a HT rezanjem broja zaposlenih nakon prodaje vlasničkog udjela. Samo problemi u ove dvije kompanije su vjerojatno zaustavili očekivanu privatizaciju trećeg giganta, HEP-a.

U Hrvatskoj pošti, još jednom dragulju državne imovine ostavljenom na zaborav, mogu se istovremeno kupiti životno osiguranje, posmrtna pripomoć i knjiga za samopomoć. No, u dostavi paketa HP je istovremeno osuđen na borbu s konkurencijom i vlastitim zaposlenicima. Birokratski kaos nesposobnosti hrvatske države i njenog odnosa prema vlastitom gospodarstvu ne postoji samo u praksi već i u teoriji. Jedva da može proći koja godina da ministarstvo zaduženo za gospodarstvo ne promijeni svoje ime i opseg zaduženja.

Kroz godine takva su razna i ina ministarstva podijelila milijarde i milijarde subvencija, kredita, povratnih i bespovratnih pomoći, no nitko se nikad nije sjetio napraviti analizu je li išta od toga pomogla i koliko.

Primjerice, ubrzo nakon rata hrvatske vlasti su odredile područja posebne državne skrbi s povlaštenim poreznim i drugim tretmanom. Nema nimalo sumnje da je to u tom trenutku bio razuman potez no je li se itko nakon, recimo, petnaestak godina zapitao o efektima? Je li itko pokušao vidjeti je li međuvremenu možda trebalo odustati od takvog načina poticaja ako ne daje rezultate i probati nešto drugo? Sudeći po tome da je područjima posebne državne skrbi i nakon dva i pol desetljeća i dalje potrebna posebna državna skrb odgovor je jasan.

Ono što je posebno zabavljalo javnost u protekla tri desetljeća je gledati provoditelje domaćih gospodarskih politika u ulozi manekena ekonomskih termina koji su u pojedinom trenutku bili u modi. Pa su tako u jednom trenutku penicilin za naše ekonomske boljke postale poduzetničke zone. Svima su bila puna usta poduzetničkih zona. Revizija učinkovitosti osnivanja i ulaganja u poduzetničke zone otkrila je da ih je krajem 2013. bilo više od 1300.

No, ista revizija je pokazala i da se poduzetnička aktivnost odvijala u njih tek 450. Za njih su u međuvremenu odvojene milijarde kuna iz središnjeg i lokalnih proračuna kroz razne poticaje i pomoći. Zaključak? Državni ured za reviziju “je ocijenio da učinci osnivanja i ulaganja u opremanje i razvoj poduzetničkih zona (..) nisu dovoljno učinkoviti”. Ekonomski institut Zagreb je dodao da “u dugom roku nema statističkih značajnih učinaka na povećanje visine plaća, kreiranje novih poduzetničkih poduhvata te privlačenje inozemnih investitora”.

Javno-privatna partnerstva

Jedno drugo vrijeme hit su bila javno-privatna partnerstva. Ideja je da privatnik o vlastitom trošku izgradi neki infrastrukurni objekt ili zgradu, a da se država obaveže na višedesetljetno korištenje i najam s time da bi to privatniku moralo biti profitabilno. Nakon što su najveća od njih – ono za izgradnju Istarskog ipsilona, autoceste Zagreb-Macelj i novog terminala zagrebačkog aerodroma, ali i nekolicine sportskih arena i dvorana – pokazala sumnjive rezultate, javno-privatna partnerstva su lagano iščeznula iz javne rasprave. Sjećate li se Hrvatske izvozne ofanzive? Entuzijastičnih najava bujajuće gospodarske diplomacije od koje smo trebali procvjetati? Zaglušujućih fanfara prilikom najava rezanja parafiskalnih davanja? Pa je tu bila i regulatorna giljotina koja je završila kao sama svoja žrtva i od koje nije ostalo ni ‘g’? InvestCroatia? Hitro.hr? Pa onda e-ovo i e-ono? Zakon o strateškim investicijama?

Ulazak u EU otvorio je nove prilike za hrvatsko gospodarstvo

Nije nedostajalo niti drugih ideja. Jedno vrijeme političarima je popularno bilo ponavljati razne propulzivne grane ekonomije koje je Hrvatska trebala slijediti iz svojeg privrednog podruma. Biotehnologija? Tu smo. Informatika? Naravno, mi smo stari kompjuteraši. Farmaceutika? Ts, samo recite koju bolest da izliječimo. Zelena energetika? Samo nas pitajte, bit će i žuta ili plava ako treba. Medicinski turizam? Kako da ne. Onda su tu bili i fondovi rizičnog kapitala. Pomoć pri osiguranju kredita za pripremu izvoza koja je trebala započeti hrvatsku izvoznu renesansu. A kad smo već spomenuli izvoz možda nije zgorega spomenuti da je izvoz iz Hrvatske 1992. iznosio 4,6 mlrd. dolara od čega je na države bivše Jugoslavije otpadala trećina. U 2019. i 2020. izvoz je vrijedio oko 17 mlrd. dolara, a na republike bivše Jugoslavije sada je otpadala četvrtina.

Ambiciozno osnovana i reklamirana Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) imala je bezbrojne programe i sheme koji su trebali pomoći pri procvatu domaće ekonomije. Nakon svega ostaje samo pitanje kako je to onda dio domaće ekonomije ipak uvenuo? I kad smo već kod cvijeća nije izlišno spomenuti Nizozemsku koja je sa 17 milijuna stanovnika uz površinu manju od Hrvatske vodeći svjetski izvoznik cvijeća. Hrvatska, s otprilike jednakom obradivom površinom i niti četvrtinom stanovništva je vodeća jedino u obećanjima da će Slavonija postati kolijevka Europe u proizvodnji hrane? Izvozu cvijeća? Poljoprivreda koja se toliko puta spominjala kao strateška grana hrvatske ekonomije svedena je na sektor primanja subvencija.

Sve u svemu nema te strategije, opakog plana, ingeniozne floskule, aktualne poštapalice koje ukorijenjene u neku strategiju naši političari nisu pokušali baciti u domaći ekonomski zid u nadi da će se nešto zalijepiti, no od svega su ostale samo fleke na zidu i hrpa smeća pod njim. A zid i dalje stoji, nepromijenjen.

Možda bi se kao dodatni primjer koliko se unatoč svim obećanjima i najavama u korijenu ništa nije promijenilo trebalo spomenuti Financijsku agenciju.

Nekadašnja Služba društvenog knjigovodstva, pa Zavod za platni promet, još od komunizma postojano stoji kao kuriozitet domaćeg financijskog tržišta. Malo je prilagodila opseg poslovanja, ali se i dalje radi o državnom poduzeću koje opstaje samo zato jer ga država održava. Poput lošeg scenarija, umjesto da svoje iskustvo sa socijalizmom iskoristimo pametno i iz njega zadržimo ono najbolje – pravednost u raspodjeli dohotka, visoka prava radnika – a iz kapitalizma uzmemo ono što je njegov najbolji aspekt – efikasnost u razvoju – mi smo iz jednog i iz drugog uzeli najgore.

Iz socijalizma smo zadržali neefikasnost i birokraciju, a iz kapitalizma smo preuzeli polarizaciju dohodaka, rast nejednakosti, iskorištavanje radnika, i enormno nesrazmjerno bogaćenje kapitalista. Nakon trideset godina lako je zaključiti da je priča o hrvatskom gospodarstvu priča o katastrofalnom neuspjehu.

Izvlačenje političara

Političari će vječito tražiti isprike u ovome ili onome, no primjeri iz svijeta jasno govore da se sve može kad se hoće i da bilo kakve floskule o resursima, sirovinama, prirodnim ili rudnim bogatstvima, o njihovoj izdašnosti ili oskudici ne drže vodu.

Singapur, otočna državica veličine jednog i pol otoka Krka s pet milijuna stanovnika jedna je od najbogatijih država svijeta, a nemaju nikakva prirodna bogatstva. S druge strane Rusija, s vjerojatno najvećim svjetskim rudnim bogatstvima ili obradivim površinama i danas je osuđena na osnovnu industriju i izvoz nafte s upitnom budućnošću. Paralele se mogu vući i dalje – jednako kao što je Ujedinjena Kraljevina, površinom jednaka nekadašnjoj Jugoslaviji, čak i danas ekonomski gigant, Jugoslavija to nikada nije uspjela postati. Pouka koju bi trebalo povući iz svih ovih usporedbi je da zapravo ne postoje uvjeti u kojima se ne može gospodarski uspjeti ako se ima sposobno vodstvo. Jednako tako nikakvi resursi ili prirodna bogatstva ili povoljni zemljopisni položaj nisu nikakva garancija uspjeha ako se na čelu države nalaze oni koji su ili nesposobni, nemoralni, okrenuti vlastitoj koristi i vlastitom bogaćenju.

Bez sumnje, neki će se političari opet izvlačiti na rat i uništenje koje je došlo s njim. No, gotovo da nema države koja nije stradala u nekom ratu, pa mnoge od njih to nije spriječio da dva i pol desetljeća kasnije budu primjeri ekonomskog prosperiteta. Nakon svega rečenog vrlo bi privlačno bilo hrvatsku ekonomiju nakon tri desetljeća jednostavno proglasiti propalim projektom i dići ruke od nje. No, to bi bilo pogrešno.

Poput kakvog crtanog filma u kojem negativac odbija umrijeti ma koliko ga glavni junak umlaćivao, tako i hrvatsko gospodarstvo odbija umrijeti ma koliko ga hrvatske vlade pokušavale dokrajčiti svojom aktivnom ambivalencijom. Dok god ne izaberemo neki drugi društveni sustav odmaknut od stoljećima građenog materijalističkog dotle ćemo imati ekonomsku aktivnosti.

Kakvu-takvu. Koliko god da se svojedobna izjava sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića, a tada premijera, da će se “već nešto dogoditi”, jednako kao i aktualna “politika” premijera Plenkovića gdje se opet barata strategijama i nacionalnim planovima bez da se napravi ikakva bitnija promjena, svode na fatalistički pristup, rezultati pokazuju da je on, uz našu politiku i političare, najbolji.

I u tome leži paradoks hrvatskog gospodarstva. Dok bi neko drugo vjerojatno već odavno propalo da ga se tri desetljeća vodi s takvom, upravo primjernom, nesposobnošću, sama činjenica da ono još uvijek funkcionira oko nas, dokaz je njegovog uspjeha. Na svaki projekt izgubljen u labirintima lokalne ili centralne političke birokracije i nesposobnosti dolazi neka nova ideja. Neke od njih će uspjeti – na kraju krajeva ako na pustopoljini naše ekonomije među biljem nema konkurencije nešto bi trebalo i izniknuti. Budućnost hrvatske ekonomije tako leži u osnovi u dva tipa projekata i poduzentičkih ideja. Kao što je to bilo i dosada. Onih u kojima će lokalna politika vidjeti neku osobnu korist i koji će zahvaljujući tome dobiti i punu podršku birokracije, i onih koji će politici, iz raznoraznih razloga, biti u potpunosti nevidljivi i nezanimljivi i razvijati se u potpunoj neovisnosti od politike barem do trenutka kada već nije prekasno da ih politika umlati.

Prvi tip je onaj na kojem je dobrim dijelom počivalo gospodarstvo od osamostaljenja do danas. Pogrešan tip koji guši zdravu konkurenciju i tržišno natjecanje. Ono na što smo se u želji bržeg razvoja odlučili prije trideset godina. Drugi tip je puno bolji, no u našim uvjetima se svodi na to da ostavimo domaće poduzetnike da se oslone na prilike koje dolaze izvana (članstvo u EU, svjetski gospodarski rast, rast turizma) ili da iskorištavaju one prilike koje im se otvore ovdje bez da se za njih zanima lokalna ili državna politika čine se najboljima.

Gospodarstvo, nažalost, ne može djelovati bez politike (politika definira pravila po kojima će igrati gospodarstvo). No, dok god je politika, poput naše domaće, toliko nesposobna da se zapravo bavi čak i samom politikom (u ovom slučaju gospodarskom) dotle će gospodarstvo najbolje funkcionirati kao neovisan društveni sloj i doticati se politike samo onda kad baš mora, a vršiti svoju ekonomsku funkciju onako kako najbolje umije u takvom okruženju.

Na kraju ovog osvrta na tri desetljeća hrvatskog gospodarstva treba samo kratko ponoviti. Nažalost, bilo kakav pravi uspjeh (u što se zahvaljujući poznanstvima i vezama) domaćih kompanija proizašao je politici usprkos, a ne zahvaljujući njoj. Nije neka pretjerana utjeha dok i dalje gledamo u leđa onima koji su nekad gledali u leđa nama, ali s obzirom na to da se poduzetnici u Hrvatskoj moraju boriti i protiv tržišta i protiv politike, ovom ćemo prilikom utopističko-optimistično zaključiti da je hrvatska ekonomija zapravo odlična. Jer nam drugo ne preostaje.