Gospodarenje, prije svega vlastitim, otpadom je obveza svakog suvremenog društva, a zadnjih godina taj segment, kroz sustav cirkularne ekonomije, sve više prelazi iz “komunalne obveze” u profitabilan biznis koji veže veliki broj zaposlenih i prihod koji se mjeri u milijardama.

Hrvatska već 15-ak godina pokušava naći svoju strategiju gospodarenja otpadom, ali lutanje i stalne promjene smjera rade veliki problem svim uključenima u taj sustav.

Nakon što je naša zemlja 2006. među prvima u Europi uspostavila učinkoviti sustav depozita i povrata boca, on je uz sve svoje nedostatke i danas najsvjetlija točka hrvatskog sustava gospodarenja otpadom. Odvajanje otpada i njegova oporaba su nam pak i dalje slaba točka.

Sustav gospodarenja otpadom je najsloženiji u velikim gradovima poput Zagreba gdje se stvara velika količina miješanog komunalnog, ali isto tako i svih drugih vrsta otpada.

Iako se često javno može čuti da je taj sustav u metropoli kaotičan, brojke pokazuju da je u hrvatskim okvirima on sasvim zadovoljavajući. Mirka Jozić, pročelnica Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša Grada Zagreba, upozorava su postojeće službene statistike oko odvajanja otpada pomalo nepoštene prema većim urbanim sredinama jer ne uračunavaju glomazni otpad iz kućanstava u odvojeno prikupljeni otpad.

“Razlog leži u činjenici da u resornom ministarstvu i nadležnom Fondu nisu zainteresirani da to riješe jer ističu da se radi o minornim količinama na nacionalnoj razini. To je istina jer u ruralnim dijelovima zemlje takvog otpada zapravo nema, dok je u Zagrebu on značajna kategorija kojeg se prikupi i reciklira u velikim količinama”, ističe Jozić.

Konkretne brojke za prošlu godinu pokazuju da je došlo do značajnog rasta odvojenog prikupljanja otpada koji je dosegao 44% ukupnih količina, a uz to je odloženo 14% manje otpada u odnosu na godinu ranije te čak 47% manje u odnosu na 2007.

Ako bi gledali po segmentima, tada je bio-otpada iz kućanstava lani prikupljeno 314% više, otpadnog papira 29,8% više, otpadnog stakla iz spremnika 48,3% više, otpadne plastične ambalaže 97,3% više, a glomaznog otpada iz kućanstava za 25,6% više.

Iz Zagreba pojašnjavaju da je posljedica povećanja odvojenog sakupljanja reciklabilnog otpada i smanjenje nastale količine miješanog komunalnog otpada za 14,3 % u odnosu na 2019.

“Rezultati u odvajanju otpada na kućnom pragu (ili iz kućanstava) iz godine u godinu su sve bolji pa se može reći kako je uspjeh značajan. Iz kućanstava u Gradu Zagrebu u 2020. godini prikupljeno je 62% više otpada koji se može reciklirati u odnosu na 2019.

Kroz osiguranje i razvoj infrastrukture i dalje ćemo nadopunjavati i usavršavati sustav gospodarenja otpadom u Gradu Zagrebu koji potiče sprječavanje nastanka otpada s naglaskom na ponovno korištenje, popravak, obnavljanje materijala i proizvoda, odvajanje otpada na mjestu nastanka i recikliranje”, pojasnila je Jozić.

Iako je sustav gospodarenja otpadom građanima najvidljiviji kroz sve brojnije kante za smeće u raznim bojama te sve češće rute smetlarskih kamiona, taj sustav će biti zaokružen tek izgradnjom prateće infrastrukture u što će se u narednih 4-5 godina uložiti više od dvije milijarde kuna.

Odlagalište otpada Jakuševec se bliži kraju i svojih produženih kapaciteta i vijeku trajanja te je novi Centra za gospodarenje otpadom (CGO) nužnost. CGO su temeljna infrastruktura hrvatskog gospodarenja otpadom za naredno razdoblje. Planirano ih je 11, a do sada su u funkciji dva – Marišćina u Podravini i Kaštijun kod Rijeke.

Centri Bikarac i Biljane Donje su u izgradnji, a za Babinu Goru, Lećevicu, Lučino Razdoblje i Piškornici su odobrena EU sredstva te su u fazi ugovaranja radova. CGO u Zagrebu, kao i osječki Orlovnjak te Šagulje kod Slavonskog Broda su još u fazi pripreme dokumentacije.

Mirka Jozić očekuje da bi taj centar, koji će biti izgrađen u blizini Pročistača otpadnih voda u Zagrebu, biti pušten u rad do kraja 2025. godine.

Na toj lokaciji bi jednog dana, ako i dalje neće biti populističkog upravljanja hrvatskom energetikom i gospodarenjem otpadom, biti izgrađena i energana kapaciteta od 255 tisuća tona otpada koji se ne može reciklirati, a iz koje će se proizvoditi struja za HEP-ovu mrežu i toplinska energija za građane Zagreba.

Prije toga bi se na području nekadašnjeg Diokija na Žitnjaku trebala izgraditi sortirnica u kojoj bi se odvojeno prikupljeni otpad selektirao i pripremao za daljnju obradu i prodaju.

Kako se ipak radi o manje zahtjevnom industrijskom, a i populističko prihvatljivijem, projektu, njezino puštanje u rad se očekuje tijekom 2023. godine. Iste godine bi u Novskoj trebalo proraditi i postrojenje za odvojeno prikupljanje biootpada.

Iako je energana, odnosno mogućnost da se otpad koristi za dobivanje električne i toplinske energije još uvijek tabu tema – Hrvatska i Malta su jedine zemlje Europske unije koje, uglavnom iz populističkih razloga, koje svoj otpad ne koriste kao energiju, Grad Zagreb već niz godina ima svojevrsnu energanu na Jakuševcu.

Radi se o postrojenju na bioplin koje je ukupne snage 4,2 MW, a što je dovoljno da električnom energijom opskrbljuje 7000 kućanstava. Koliko je ne korištenje otpada kao energenta besmisleno i skupo, dovoljno govori činjenica da se RDF, prerađeni otpad u gorivo, u postojećim Centrima za gospodarenje otpadom mora izvoziti uz negativnu bilancu – mi plaćamo oko 1000 kuna po toni energanama u okruženju, najčešće Austriji, koje koriste naše gorivo da bi proizvodile energiju i toplinu za svoje vlasnike.

Iako se radi o novoj tehnologiji koja je zapravo tek u testnoj fazi, a to je vodik, činjenica je da su se pojavile ideje da bi se gotovo sav komunalni otpad koji se ne može odvajati i reciklirati, u specijalnim pogonima pretvarao u plin, ponajprije vodik.

Na toj tehnologiji se udružilo nekoliko inovativnih hrvatskih tvrtki poput DOK-ING-a i Tehnixa. Ivica Jakić, predsjednik Hrvatske udruge za vodik zalaže se da se vodik više koristi u Hrvatskoj, bilo kao pohrana energije, bilo kao sam energent.

“Naš cilj je da vodik zauzme svoje važno mjestu u proizvodnji iz otpada. Želimo da se Zagreb i Zračna luka Franjo Tuđman povežu tramvajem koji će biti pokretan na vodik koji će se proizvoditi od otpada na Jakuševcu. To bi bio jedan zaokruženi, održivi i javno vrlo prihvatljivi model”, kazao je Jakić. Dodaje da se svi moraju brinuti za vlastiti otpad, a on se zalaže za uplinjavanje otpada.

“To je složeni proces jer je nužno stvoriti strojeve koji će moći to raditi, a bitno je da u toj tehnologiji budemo među liderima. Zagovaramo postrojenje koje bi u termičkom procesu, bez prisustva kisika, otpad pretvaralo u sintetski plin, a onda bi se iz njega izdvajao tirkizni vodik. To nije energana-spalionica niti piroliza nego sasvim nova tehnologija”, kazao je Jakić.

Dodaje da su procjene da bi se u Zagrebu od dnevno prikupljenog otpada moglo proizvesti plina za pokretanje 10-ak autobusa ili prigradskih vlakova na vodik. Iako je hrvatska industrija smanjena u odnosu na neka prethodna razdolja, politika dekarbonizacije i će primorati velike industrije da sa svojim postojećih tehnologija prijeđu na čiste tehnologije energije, a što vodik svakako jest.

U ovoj udruzi nemaju problema ni s tim da se na ovaj način zbrine i dio odvojeno prikupljenog otpada, ponajprije plastike i papira koji često na tržištu nemaju nikakvu vrijednost i teško ih je oporabiti.