Eurostat je nedavno objavio podatke o prosječnom trošku rada u 2020. godini. Kako su industrijske djelatnosti bile najmanje pogođene korona krizom, posebnu pozornost zaslužuju međunarodne razlike u bruto plaćama industrijskih radnika jer u velikoj mjeri odražavaju normalno stanje.

Osim toga, treba uspoređivati geografski bliske zemlje između kojih postoje značajni gospodarski odnosi. Stoga su u nastavku prikazani podaci za Njemačku i Austriju s jedne strane te za Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku, Poljsku, Češku i Slovačku s druge strane.

Ako se, dakle, promatraju navedene zemlje, uočljivo je da su najveću prosječnu bruto plaću po satu rada imali industrijski radnici u Njemačkoj (41,8 eura) i Austriji (39,8 eura). Znatno manje plaće ostvarivali su radnici u Sloveniji (19,5 eura) te Češkoj (14,1 euro) i Slovačkoj (13,7 eura).

Najmanja prosječna bruto satnica zabilježena je u Poljskoj (10,7 eura), Mađarskoj (10,6 eura) i Hrvatskoj (10,3 eura). Omjer plaća industrijskih radnika u zemljama u kojima su one najveće i zemljama u kojima su najmanje iznosi otprilike četiri naprema jedan.

Mogu li zemlje s niskim odnosno najnižim plaćama industrijskih radnika učiniti nešto kako bi se približile zemljama s visokim plaćama? Jedan od načina svakako je privlačenje stranog financijskog kapitala s ciljem ulaganja u gospodarske zgrade, strojeve i opremu.

Povećanje količine proizvodnog fizičkog kapitala po radniku dovest će do porasta produktivnosti rada, a time i plaća radnika. Istraživanja upućuju na zaključak da se najbolji učinak postiže kada strani investitori usko surađuju s domaćim poduzetnicima.

Usput rečeno, ulaganja u fizički kapital financirana stranom štednjom osobito su prikladna jer ne zahtijevaju žrtvovanje domaće potrošnje o kojoj ovisi održavanje materijalnog standarda života.

Mađari smanjili porez na dobit

Od spomenutih zemalja, u zadnje vrijeme Mađarska poduzima značajne mjere kako bi privukla strane investitore. Mađarske su vlasti, između ostalog, znatno smanjile stopu poreza na dobit.

Time je Mađarska, uz Latviju, postala članica Europske unije s najmanjim prihodom od poreza na dobit od samo 1,2 posto BDP-a u 2019. godini. Za usporedbu, Češka je od poreza na dobit u istoj godini ostvarila prihod od 3,3 posto BDP-a, a Slovačka 3 posto. Mađarska, dakle, očito nastoji postati najprivlačnija zemlja za strana ulaganja.

Razumljiva je želja nekih manje bogatih zemalja da privuku strani kapital kako bi povećale investicije i plaće svojih radnika, ali postoji li dovoljno velika štednja u bogatim zemlja iz koje bi taj kapital mogao doći? Podaci upućuju na zaključak da postoji. U tome se osobito ističe Njemačka u kojoj je stopa domaće štednje tijekom zadnjih nekoliko godina iznosila oko 27 posto BDP-a.

Podrobnije analize pokazuju da posebno njemačke izvozničke tvrtke i njihovi bogati vlasnici štede velik dio svoje dobiti odnosno dohotka. Slična je stopa domaće štednje zabilježena i u Austriji, dok je u Nizozemskoj dosegnula iznos od gotovo 32 posto BDP-a.

Ako u nekim bogatim zemljama vlada relativno obilje štednje, financijski će se kapital, vođen logikom većeg prinosa, odlijevati u inozemstvo. U skladu s tim, u Njemačkoj se neto odljev štednje kretao od 6,6 do 8,6 posto BDP-a godišnje u razdoblju od 2013. do 2020. godine. Još je izrazitiji primjer Nizozemska iz koje se u inozemstvo odlijevala štednja u visini od oko 10 posto BDP-a.

Normalan proces u kojemu bogate zemlje ulažu dio svoje štednje u manje bogate zemlje i tako im pomažu da postanu bogatije iskrenule su, međutim, Sjedinjene Američke Države. Riječ je o bogatoj zemlji koja malo štedi.

Prema podacima Svjetske banke, stopa domaće štednje u SAD-u kreće se oko 18 posto, što je za 9 postotnih bodova manje nego u Njemačkoj. Iz Amerike se ne odlijeva domaća štednja, već u nju dolazi strana štednja. U razdoblju od 2013. do 2020. godine Amerika je ostvarivala neto priljev strane štednje u iznosu od 1,9 do 3,1 posto BDP-a.

Šteta za manje bogate zemlje

Niskoj stopi štednje u SAD-u u velikoj mjeri pridonosi federalna porezna politika, pogotovo visoko i progresivno oporezivanje dohotka u kojemu najviša granična porezna stopa iznosi 37 posto (do 2017. godine iznosila je 39,6 posto). SAD, naime, visoko oporezuje dohodak jer na federalnoj razini nema porez na potrošnju u vidu poreza na dodanu vrijednost ili poreza na promet roba i usluga.

Premda SAD igra izrazito negativnu ulogu u pogledu ulaganja financijskog kapitala u manje bogate zemlje, američki predsjednik Joe Biden namjerava ih zatražiti da podignu stope poreza na dobit kako ne bi privlačile američki kapital.

Predsjednik Biden, naime, želi povećati oporezivanje dobiti američkih korporacija. Osim toga, Biden namjerava podići najvišu graničnu stopu poreza na dohodak i posebno poreza na kapitalni dobitak. Američku ideju o uvođenju globalne minimalne stope poreza na dobit navodno prihvaćaju političke elite drugih bogatih zemalja.

Riječ je o ideji čija bi realizacija zasigurno nanijela veliku gospodarsku štetu manje bogatim zemljama. Povećano oporezivanje dobiti u tim zemljama smanjilo bi ne samo priljev strane štednje, već i opseg ulaganja domaće štednje u privatni proizvodni fizički kapital.

Najveće ekonomske žrtve takve politike bili bi radnici čije bi plaće ostale na relativno niskoj razini.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi