Tri važne nedavne inicijative administracije američkog predsjednika Joea Bidena ukazuju na ponovno povezivanje Amerike sa svijetom i potporu inkluzivnom globalnom multilateralizmu.

Veliko pitanje koje se postavlja sada kada Sjedinjene Američke Države ponovno žele igrati vodeću ulogu u međunarodnoj areni jest može li takva suradnja uspjeti i kako će Kina reagirati na američke prijedloge, s obzirom na rastuće bilateralne tenzije.

Prva velika inicijativa bio je poziv američke ministrice financija Janet Yellen za novo izdavanje specijalnih prava vučenja (SDR, pričuva Međunarodnog monetarnog fonda) u vrijednosti 650 milijardi dolara, što je blokirala Trumpova administracija.

Pojedinosti tog plana, koji su odobrili ministri financija G20 i guverneri središnjih banaka te Međunarodni monetarni i financijski odbor, tek treba razraditi. To ne bi podrazumijevalo samo rekordno novo izdavanje specijalnih prava vučenja zemljama, proporcionalno njihovim kvotama u MMF-u.

Također se pozivaju zemlje kojima ta specijalna prava vučenja nisu potrebna da ih dobrovoljno dodijele zemljama kojima su potrebna. Primjerice, Sjedinjene Američke Države predložile su da se neka od njih posude MMF-ovoj Zakladi za smanjenje siromaštva i povećan rast kako bi se ojačao koncesijski kreditni kapacitet Fonda.

To je velika stvar s barem dva aspekta. Dodjela novoizdanih specijalnih prava vučenja u vrijednosti 650 milijardi dolara više bi nego udvostručila postojeće zalihe specijalnih prava vučenja, povećavajući globalnu likvidnost i oslobađajući resurse za prijeko potrebna ulaganja. A to bi moglo dovesti do velike potpore naprednih gospodarstava zemljama u razvoju.

Novi globalni porez na dobit

Američki prijedlog mogao bi se proširiti kako bi se rutinizirao doprinos vlada donatora institucijama poput multilateralnih razvojnih banaka za financiranje koncesijskih zajmova gospodarstvima u razvoju. Povrh toga, taj plan mogao bi uključivati uspostavljanje novog instrumenta posebne namjene za privlačenje resursa privatnog sektora.

Kina podržava predloženu raspodjelu novih specijalnih prava vučenja, ali tek će se vidjeti hoće li se dogovoriti s SAD-om i ostalim naprednim gospodarstvima o detaljima provedbe i preraspodijeliti neke od svojih specijalnih prava vučenja na koordinirani multilateralni način. Također će biti zanimljivo vidjeti kakvu bi ulogu Azijska banka za ulaganja u infrastrukturu predvođena Kinom mogla igrati u takvoj shemi.

Drugi veliki američki prijedlog omogućio bi zemljama oporezivanje najvećih i najprofitabilnijih multinacionalnih korporacija (od kojih su mnoge američke) na temelju njihove prodaje u svakoj zemlji, bez obzira na fizičku prisutnost i postavio bi globalnu minimalnu stopu poreza na dobit od 21%. Financial Times izvijestio je 8. travnja da je američko Ministarstvo financija pokrenulo tu ideju sa 135 zemalja uključenih u rasprave OECD-a i skupine G20 o takozvanoj eroziji porezne osnovice i premještanju dobiti.

Predloženi propisi bili bi obvezujući za velike tvrtke u svim sektorima, ovisno o njihovoj razini prihoda i profitnoj marži. Bit će teško postići globalni sporazum, ali on bi omogućio Bidenu da povisi američke stope poreza na dobit za plaćanje planiranih infrastrukturnih ulaganja bez međunarodnog podrivanja te da okonča utrku prema dnu za koju je oporezivanje poduzeća karakteristično već desetljećima.

Naposljetku, Bidenova administracija odobrava ciljeve postizanja nulte neto stope emisija stakleničkih plinova do 2050. i ograničavanje globalnog zatopljenja blizu 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsku razinu, istodobno naglašavajući potrebu za ambicioznijim ciljevima smanjenja emisija do 2030. od onoga na što su se zemlje obvezale Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama.

Većina naprednih gospodarstava, sada uključujući i SAD, priprema strategije usmjerene na postizanje globalnih klimatskih ciljeva. No svijet neće ostvariti cilj postizanja nulte neto stope emisija stakleničkih plinova, a niti mu se približiti do 2050. ako Kina i gospodarstva u nastajanju odmah ne krenu sličnim putanjama.

Na njih trenutačno otpada skoro dvije trećine globalnih emisija CO2 od izgaranja goriva, a sama Kina odgovorna je za gotovo 30%.

Pomoć za zelenu tranziciju

Prošle godine, kineski predsjednik Xi Jinping obvezao se da će Kina do 2060. postići ugljičnu neutralnost, ali nije iznio konkretnu strategiju za postizanje tog cilja. Većina analitičara slaže se da su aktualne politike i planovi te zemlje (osobito u vezi proizvodnje ugljena i širenja mreže naftovoda i plinovoda) u suprotnosti s tim ciljem.

Bogate zemlje prihvaćaju da većina gospodarstava u nastajanju, ionako već teško pogođena pandemijom, treba veliki priljev kapitala za pomoć u financiranju svojih zelenih tranzicija. Velik dio rasprave o klimi sada se usredotočuje na to kako iskoristiti bilance multilateralnih razvojnih banaka za privlačenje značajnih količina privatnog kapitala uz tokove javnih sredstava.

Iako je kineski dohodak po glavi stanovnika još uvijek samo oko jedne trećine većine razina razvijenih gospodarstava, SAD žele da Kinezi u bliskoj budućnosti najave konkretan plan za smanjenje emisija i sudjeluju u financiranju zelene tranzicije u gospodarstvima u razvoju.

Bidenova administracija želi slijediti sveobuhvatan pristup koji potporu demokraciji i ljudskim pravima diljem svijeta čini kompatibilnom s bilateralnom i multilateralnom suradnjom sa suparnicima na zajedničkim izazovima.

Učinkovita suradnja sa suparnicima uoči Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama koja će se održati u Glasgowu u studenom bit će ključan test kako bi multilateralizam, upotpunjen bilateralnim naporima, mogao funkcionirati, unatoč rivalstvu velikih sila i ideologijama koje se snažno natječu.

© Project Syndicate 2021.

Koautor teksta je Sebastián Strauss, viši istraživački analitičar i koordinator za strateške angažmane na Institutu