Hrvatske voćare prošlog je tjedna zadesila nova elementarna nepogoda – mraz koji je postao gotovo uobičajena pojava posljednjih godina, očito kao posljedica snažnog utjecaja klimatskih promjena.

Dok voćari zbrajaju štete, po svemu sudeći već sada se može reći kako ćemo imati još jednu lošu godinu u proizvodnji voća, a to opet znači da ćemo morati još više uvoziti (što i radimo sve više), te da ćemo imati i više cijene voća u trgovinama, odnosno da će nam voće biti još nedostupnije na jelovniku nego što je bilo posljednjih godina.

Sve ovo bila bi samo još jedna vijest na koju smo navikli zadnjih godina, da nam hrvatski voćari proteklih dana nisu objavili činjenicu kako je hrvatska proizvodnja izuzetno lošeg konkurentskog potencijala.

Naime, iz pojedinih izjava tako smo doznali kako jedna Sjeverna Makedonija ima proizvodnju od 90 kilograma po stanovniku, Srbija 70, a u Hrvatskoj je taj prosjek čak četiri puta manji.

Kako su to uspjeli kada je poznato da su mnoge nasade voća, posebice jabuka u tim državama u bivšoj Jugoslaviji izgradili i savjetovali voćare upravo hrvatski stručnjaci?

Pa kakvo to onda Hrvatska ima voćarstvo ako su nas i naši susjedi koji imaju daleko manje poljoprivredne proračune i poticaje (a klima je više-manje slična) prešišali u proizvodnji, prinosima i konkurentnosti?

Logično je to pitanje koje ima pravo postaviti svaki hrvatski potrošač, od kojeg se stalno traži da pri odabiru proizvoda s police posegne za hrvatskim voćem. Gdje odlaze silni poticaj i zbog čega hrvatski voćari dosad nisu investirali u sva čuda moderne tehnologije kako bi barem, koliko-toliko, zaštitili svoje voćnjake od elementarnih nepogoda koje su postale uobičajene?

I za kojim domaćim voćem da posegne hrvatski potrošač kada ga imamo sve manje, a ove godine je pitanje koliko će ga biti?

Voćarstvo godinama stagnira

Na početku svoje novinarske karijere, tamo daleke 1997. godine, bio sam na jednom od Sabora hrvatskih voćara, a njihovi problemi tada se nisu bitnije razlikovali od današnjih i očito da se kroz sve ove godine nismo baš pomakli s mrtve točke kada je riječ o voćarstvu.

Dapače, izgleda da su naši susjedi Srbi i Sjeverni Makedonci za sve ove godine nešto naučili o voćarstvu – možda su više radili i educirali se, dok smo se mi uljuljkali u naše priče oko poticaja i socijalne poljoprivrede koju smo razvijali na štetu razvoja i rasta domaće proizvodnje. U međuvremenu smo otvorili granice ulaskom u EU, pa postali i poligon za uvoz još jeftinijeg voća iz cijele Unije i svijeta.

Prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi (TISUP), Hrvatska je, primjerice, pod jabukama imala daleke 2000. godine 4192 hektara, a u 2019. godini smo jedva dobacili do 4964 hektara. Dakle pomakli smo se u 20 godina za samo 772 hektara.

Nije se previše pomaknula niti proizvodnja (dakle nismo baš ulagali u nova znanja i tehnologije), jer smo te 2000. imali proizvodnju od nešto više od 64.000 tona, a 2019. 68.352 tone.

U prošloj godini proizvodnja je bila i nešto manja od ovih količina iz daleke 2000. godine. Prinos po hektaru je prije dvije godine bio 13,8 tona, a prije 19 godina 15,3 tone. Treba biti realan i reći kako je bilo godina kada smo imali prinose od čak 22 tone po hektaru (2013. godine), ali je to bila iznimka a ne pravilo, ostalo je u ovim prosjecima, a padali smo i na ispod 7 tona po hektaru.

U prošloj korona godini Hrvati su imali i jednu od najviših cijena jabuka u posljednjih nekoliko godina. Prema podacima TISUP-a, prosječna je cijena dominantne sorte Idared bila na tržnicama 8,16 kuna za kilogram što je za 1,16 kuna više nego godinu ranije. Jabuka je na tržištu bila najskuplja u posljednjih 5 godina iako smo imali relativno dobru godinu u proizvodnji.

Osim lubenica, koje su na tržnicama imale nešto nižu cijenu prošle godine nego u zadnjih 5 godina, sve ostalo voće je bilo znatno skuplje, a najveći rast je bio kod jagoda – one su stajale prosječno 33,17 kune za kilogram, što je gotovo za 10 kuna više nego prije 5 godina.

Uzaludne parole o domoljublju

Na domaće tržište ovih dana već su stigle prve uvozne, uglavnom španjolske jagode, a domoljublje pri kupnji opet će postati parola kada krene domaća izuzetno skupa proizvodnja.

Mogu li Hrvati sebi priuštiti tako skupo voće i trebaju li subvencionirati domaće proizvođače koji očito ne ulažu dovoljno u svoje znanje, nove tehnologije i borbu na tržištu sa zemljama koje nam sve više i brže bježe u konkurentnosti i cijenama?

Nije dovoljno samo upirati prstom u državu koja je, doduše, najveći krivac ovom stanju, nego treba biti malo i samokritičan i vidjeti zbog čega su opet naši susjedi bolji u proizvodnji. Možda rade više? Možda uče i bore se na tržištu? Najlakše je opravdanje da oni nisu u EU, pa eto zbog toga su bolji.

I za kraj još jedan zanimljiv podatak. Prosječna mjesečna cijena sorte jabuke Jonagold u EU je tijekom veljače bila 53 eura za 100 kilograma. U Hrvatskoj je bila za 20 eura viša, odnosno za 100 kilograma cijena je bila 73 eura. Cijena ove sorte jabuka u tom je mjesecu u Poljskoj bila nevjerojatnih 29 eura, dakle za 44 eura niža nego u Hrvatskoj.

E sada, da ste slučajno direktor nabave u nekom trgovačkom lancu u Hrvatskoj (pa makar bili domoljub, a ne mrski stranac-direktor), bi li se koristili načelom tržišne ekonomije i zdrave logike kao i politike stvaranja profita za svoju tvrtku i posegnuli za uvozom poljskih jabuka?

Ili za jabukama iz Srbije i Sjeverne Makedonije koje su možda još i jeftinije jer je manji trošak transporta, a za koje se ovih dana piše kako sadrže previše nedozvoljenih pesticida jer kontrole ne funkcioniraju?