Što se tiče cijepljenja protiv bolesti Covid-19, Europa zaostaje za svojim kolegama. Do sada je manje od 15% stanovništva Europske unije primilo barem jednu dozu, u usporedbi s 31% u Sjedinjenim Američkim Državama i 45% u Velikoj Britaniji.

Neuspjeh EU toliko je ozbiljan da se inače smirena Svjetska zdravstvena organizacija osjećala primoranom ponoviti očito: polagano uvođenje cjepiva produljit će pandemiju, uz visoke ljudske i ekonomske troškove.

U ožujku 2020. činilo se da je EU na dobrom putu. Uslijed pogoršanja pandemije bilo je dogovoreno da će Europska komisija ispregovarati sporazume o kupnji cjepiva unaprijed za portfelj kandidata za cjepivo u ime država članica. Na taj način, kada se kandidat pokaže sigurnim i učinkovitim, Europljanima bi se stavilo na raspolaganje dovoljno doza.

Krajem prošle godine, Komisija je ponosno objavila da je sklopila ugovore za više od dvije milijarde doza cjepiva, što je više nego dovoljno za ukupnu populaciju EU od 440 milijuna.

Kako bi doze stizale, raspoređivale bi se po glavi stanovnika, čime bi se izbjegle nedolične tenzije poput onih koje su se pojavile u prvim mjesecima pandemije, kada je žurba za preuzimanjem ograničene isporuke osobne zaštitne opreme dovela države članice u međusobno konkurentski položaj.

S velikim i raznolikim portfeljem naručenih doza cjepiva i jasnim rasporedom distribucije, činilo se da je EU pokazala svoju vrijednost.

No pokazalo se da su ugovori sklopljeni kasno i da nisu bili obvezujući.

Problemi s koordinacijom

Kao što je često slučaj s EU, previše aktera bilo je uključeno u donošenje odluka pa je bilo gotovo nemoguće točno odrediti tko je za što odgovoran. Komisija je vodila pregovore s proizvođačima, ali pod nadzorom odbora predstavnika država članica, stvarajući tako probleme s koordinacijom koje je centralizirana nabava trebala izbjeći.

Povrh toga, pregovarači iz EU izgubili su dragocjeno vrijeme opirući se razumljivom zahtjevu farmaceutskih kompanija da ne mogu biti odgovorne za bilo kakve probleme koji bi mogli nastati zbog novih cjepiva, koja su se razvijala, ispitivala i odobrila u dramatično ubrzanom roku.

Svaki dan u kojem je EU odbila pristati na taj uvjet bio je još jedan dan u kojem se kompanije nisu obvezale na proizvodne kapacitete potrebne za osiguravanje odgovarajućih zaliha.

Neobična nedosljednost prožimala je pregovore. S jedne strane, razvoj i proizvodnja cjepiva u potpunosti su prepušteni privatnim akterima. S druge, EU nije niti pokušala iskoristiti ekonomske poticaje za ubrzanje proizvodnje.

EU nije se niti pobrinula da pravno obvezujući rokovi isporuke budu uključeni u njene ugovore s proizvođačima cjepiva. Zahtjevi Komisije za isporukom milijarde doza odnose se samo na 2021., katkad čak uključuju i 2022.

Ugovori EU s proizvođačima cjepiva uključuju “procijenjeni” raspored isporuke za različite kvartale 2020., ali za tvrtke ne postoje nikakve kazne ako ih se ne pridržavaju.

Primjerice, AstraZeneca, složila se samo uložiti “najbolje napore” za isporuku doza, a njen ugovor sadrži malo informacija o tome koje bi se korektivne mjere mogle poduzeti ako kasni. Koliko truda se može očekivati od kompanije koja je obećala da neće “profitirati” od proizvodnje?

Oslonjeni na uvozne sastojke

Ali čak i za kompanije od kojih se očekuje da ostvare dobit nema kazni za propuštene rokove; moraju samo objasniti razloge kašnjenja i predati revidirani raspored isporuke. Stoga se prihodi neće mijenjati bez obzira na vrijeme isporuke. Međutim, troškovi bi se mijenjali.

Ekonomisti koji proučavaju ulaganja obično pretpostavljaju da troškovi povećanja proizvodnje rastu više od proprocionalnog. Stoga tvrtke općenito postupno povećavaju proizvodni kapacitet.

Što je elastičniji njihov raspored isporuke, to je postupak sporiji. U pandemiji koja je ubila više od 600.000 Europljana i iziskuje ekonomski pogubna zatvaranja gospodarstva, to ima strašne implikacije. Pa ipak, kada se radi o proizvodnji cjepiva, EU može biti otprilike u rangu s SAD-om.

Razlika je u tome što Sjedinjene Američke Države, koje su do sada primijenile otprilike 153 milijuna doza, nisu izvezle nimalo od svoje proizvodnje. Za razliku od toga, EU je primijenila 75 milijuna doza i izvezla 77 milijuna. Izrazito brza kampanja cjepiva u Izraelu omogućena je s više od deset milijuna doza cjepiva od proizvođača iz Europske unije.

Otprilike pola od 36 milijuna doza primijenjenih u Velikoj Britaniji, koje također nije izvezla niti jednu dozu, došlo je iz proizvodnje u Europskoj uniji. Čak je i SAD uvezao doze cjepiva iz Belgije i Nizozemske. To ne znači da bi Europska unija trebala slijediti primjer SAD-a i Velike Britanije zabranom izvoza cjepiva – osobito stoga što se proizvodnja Europske unije oslanja na uvezene sastojke.

Za sada je Europska komisija zatražila mehanizam transparentnosti i autorizacije kako bi se osigurala veća uzajamnost. Jasno je da Europa još uvijek ima snažnu bazu za revolucionarna zdravstvena istraživanja i kapacitet za brzu i opsežnu proizvodnju novih visokotehnoloških medicinskih proizvoda.

Međutim, struktura EU nije prikladna za spretno izvršno djelovanje, a njeni suviše složeni mehanizmi donošenja odluka prepreka su odgovornosti. Sve dok to ostaje tako, kriza će i dalje nadvladavati Europu.