U ovom trenutku gotovo je nemoguće predvidjeti daljnji tok pandemije. Ako pogledamo bezbroj informacija koje svakodnevno puštaju naši dragi znanstveni influenceri možemo mirno zaključiti kako ništa ne znamo.

Virus koji više od godinu dana upravlja svijetom, jer većina vlada to više ne čini, zasigurno je prevelika nepoznanica i iskreno gledano danas se jedino možemo ponašati odgovorno i čekati cjepivo (kada dođe naš red) te pokušati ostati psihički dovoljno stabilni da preživimo sve velike promjene koje se događaju u svijetu koji nas okružuje.

Trebamo nove krizne stožere

A upravo na te promjene se trebamo pripremiti. Nije pandemija ono što bi nas moralo najviše zabrinjavati.

Našu pažnju daleko više trebalo bi okupirati ono što će pandemija, jednom kada prođe, ostaviti iza sebe ili ako ćemo plastičnije – vrli novi svijet u kojem bi se mogli probuditi potpuno nespremni na njega jer je iz nekog razloga našu pažnju zarobila trenutačna i prolazna nedaća, bez da smo uspjeli pogledati što kada ona jednom prođe.

Nije to specifičnost samo Hrvatske nego većine svijeta, državnici, gospodarstvenici, znanstvenici i ostali jednostavno se u digitalnom dobu protoka informacija pretjerano bave trenutačnim stanjem, ne sagledavajući godinu ili nekoliko godina unaprijed.

Naime, trend preživljavanja na vlasti, na tržištu, u svim sferama života toliko je aktualiziran gotovo kao da smo u ratnom stanju.

Međutim, kada bombe padaju onda je smjer jasan, to je borba za goli život i izlaz je u trčanju prema skloništu, a borba za ostanak na vlasti ili preživljavanje na tržištu nije u fokusu. Jer kada je ratno stanje onda je i jedinstvo, a borbe za fotelje, pa čak i tržišne udjele ne vode se prema ustaljenim pravilima.

U ovom novom ratu, gdje je nemoguće bježati na drugu stranu od virusa ili baciti bombe na njega dok nadire i osvaja, pravila igre nisu poput niti jednih do sada. Pravila igre morala bi biti s jedne strane što bezopasniji suživot s virusom, jer nema te procjene koja će točno pogoditi kada će sve ovo završiti, ali i gledanje u nadolazeće godine kada kriza završi.

Jer svejedno je hoće li ova pandemija stati za godinu ili pet ako se na pripremimo za ono što slijedi. Ako je to život s virusom sljedeće desetljeće ili dva – na to nismo spremni. Ako je to završetak pandemije za godinu ili dvije – niti na to nismo spremni.

Jer za godinu ili dvije, pa čak i za pola godine, ne smijemo se zavaravati kako će se sve vratiti na staro, jer neće. Digitalizacija, automatizacija, umjetna inteligencija… sve su to trendovi koji pobjeđuju i prevladavaju. Oni bi došli i bez pandemije, ali ona ih je ubrzala i stavila u fokus.

I to nije loše jer nas je upozorilo na sve što neminovno dolazi a za što, ako gledamo konkretno Hrvatsku, nismo spremni. I zato u ovom trenutku trebamo krizni stožer, ali ne ovaj kojeg imamo.

Uz ovaj krizni stožer krenuli smo u krivom smjeru i fokusirali se na pranje ruku, ne okupljanja, zabrane i preporuke – što je donijelo neki kratkoročni rezultat, odnosno nismo sahranili 10 ili 20 tisuća ljudi nego pola od toga.

Međutim takav krizni način upravljanja situacijom donosi samo kratkoročne rezultate, možemo reći preživljavanje na tjednoj ili mjesečnoj osnovi bez onog pravog kriznog pogleda, a on bi trebao biti prije svega usmjeren na gospodarstvo i obrazovanje.

Za godinu dana nismo napravili gotovo ništa u reformi našeg obrazovanja. Nismo iskoristili prošlu ljetnu pauzu za obučavanje učitelja i profesora, za puno snažnije i radikalnije zahvate u kurikulume.

Jednostavno smo se snašli s onim što imamo i nekako preživjeli bez razmatranja što će biti za nekoliko godina s generacijom koju smo obrazovali 2020. ili 2021. godine, a nema jamstva da ih nećemo podjednako obrazovati i idućih godina.

Javni sektor protiv privatnog

Slično, i s gospodarstvom nismo iskoristili ovu krizu koja traje više od 400 dana za radikalnije i smionije reformske poteze. Privatni sektor u Hrvatskoj bez podrške javnog to niti ne može. Jer primjer je jednostavan – ne može privatni sektor slati svoje zaposlenike na rad od kuće, uz poruku kako će možda od danas nadalje zauvijek tako raditi, ako se javni sektor jedino bori za povišicu od 4 posto.

I u svakom poglede minira izmjene Zakona o radu koji je upravo privatnom sektoru potreban kako bi ljudi koji rade od kuće radili po nekim pravilima. Začarani krug u kojem se vrtimo mogao bi nas ozbiljno stajati u budućnosti.

Plan nacionalnog oporavka naslonjen na postojeće stanje, koji mašta o velikim infrastrukturnim projektima i zelenoj energiji, ponovno je rađen na osnovi mjesečnih, gotovo tjednih problema koje pandemija stvara ili otkriva. Iako to nije samo hrvatski problem jer sramotno je da cijela Unija potrebu za samodostatnošću otkriva tek pod okriljem korone.

Ali niti to nije najveći problem, puno veći leži u kriznim stožerima koji uništavaju bilo kakvu mogućnost dugoročne vizije. Jer svakodnevna borba s brojem oboljelih gotovo pa ubija svaku natruhu pitanja, a kamoli pogled na to gdje ćemo biti kada korona postane samo obična gripa.

Jer taj dan će, ako gledamo ljudsku povijest, neminovno doći, ali ne znamo hoće li to biti 2022. ili 2050. i moramo se pomiriti s tim da još dugo nećemo znati. Ali punije opasnije je što ne znamo kako će naše društvo izgledati tog dana.

Naime, ako nam je Domovinski rat bio izgovor za neuspjehe punih 30 godina hoće li nam onda korona biti izgovor idućih 30, nad tim se treba ozbiljno zamisliti. Ako radi ničeg drugog onda zbog onih koje sada školujemo, jer njima neće biti kriva korona nego mi.