Gorko iskustvo s kašnjenjima u isporuci ugovorenih količina cjepiva protiv koronavirusa koje je iskusio niz država doveo je do trenda “nacionalizacije” proizvodnje koji polako preoblikuje farmaceutsku industriju.

Kako piše Reuters, Njemačka je tvrtku IDT Biologika u gradu Dessau u kojem je još 1921. osnovan institut za masovnu proizvodnju cjepiva odabrala kao središte svojih napora za osiguranje dovoljnih količina cjepiva za nacionalnu uporabu, ali i izvoz.

Premijer pokrajinske vlade Saske-Anhalt, Reiner Haseloff, vjeruje kako Njemačka može postati značajan interventni proizvođač cjepiva, na isti način kao što elektroprivreda održava kapacitete elektrana za sezone veće potražnje za strujom.

Mreža tvornica

Proizvodnja cjepiva uobičajeno zahtijeva mrežu dobavljača i proizvodnih kapaciteta u nekoliko država, pa i kontinenata. Samo u EU više od 30 tvornica od Švedske do Španjolske uključeno je u proizvodnju cjepiva protiv COVID-19.

IDT Biologika planira cijeli proces proizvodnje ujediniti pod jednim krovom kroz farmaceutski klaster. Dio tog njemačkog klastera postat će i tvrtke BioNTech i CureVac. Inače, Njemačka je neto uvoznik svih vrsta cjepiva, s trgovinskim deficitom u tom području od 720 milijuna dolara.

Kako je kazao IDT-ov izvršni direktor Jürgen Betzing, kompanija planira krajem 2022. početi proizvoditi između 30 i 40 milijuna doza mjesečno, čime će postati jedan od najvećih europskih proizvođača.

IDT također planira proizvoditi cjepiva za druge kompanije te će, zajedno s ostalim tvrtkama iz Saske-Anhalta, činiti srce vladine strategije koja bi Njemačku trebala učiniti novim središtem proizvodnje cjepiva u Europi.

Upućeni izvor Reutersa tvrdi kako vlada računa da će njemačke farmaceutske kompanije godišnje proizvoditi 2 milijarde doza cjepiva protiv koronavirusa.

Njemačka se tako pridružila skupini desetak država širom svijeta koje žele izbjeći nestašice cjepiva podržavanjem lokalne proizvodnje.

Naime, za razliku od SAD-a gdje je vlada kroz operaciju “Warp brzina” počela financirati proširenje i prenamjenu farmaceutskih proizvodnih pogona već na početku pandemije, mali je broj država koje si mogu priuštiti usmjeravanje farmaceutskih proizvodnje.

Različiti modeli

Tako su neke države, poput Australije, Brazila, Japana i Tajlanda, pokrenule proizvodna partnerstva s britansko-švedskim proizvođačem AstraZeneca. S druge strane, Italija je najavila državnu podršku javno-privatnom proizvodnom središtu.

Austrija, Danska i Izrael planiraju pak zajednički fond za istraživanje i razvoj te će razmotriti mogućnost samostalne proizvodnje sljedeće generacije cjepiva.

Kako je otkrio jedan dužnosnik američke administracije, Indija ima značajnu ulogu u globalnoj proizvodnji cjepiva, pa SAD, Japan i Australija također razmatraju sudjelovanje u financiranju proizvodnih kapaciteta u toj državi.

Naime, europsko iskustvo pokazalo je da države koje ovise o multinacionalnim kompanijama mogu biti ranjive. No, takva iskustva nisu nova. Tijekom epidemije gripe 1976. SAD je blokirao izvoz cjepiva svojih kompanija čime je poremetio plan cijepljenja u susjednoj Kanadi.

No, vlada u Ottawi naučila je lekciju: tijekom pandemije gripe H1N1 2009. godine kupila je cjepivo od lokalnih proizvođača te pričekala dok epidemija ne bude potpuno suzbijena. Tek je onda preostale doze donirala Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Američka je vlada godinama poslije te epidemije plaćala stotine milijuna dolara nekolicini kompanija za izgradnju ili proširenje kapaciteta koji bi se mogli iskoristiti za proizvodnju cjepiva u slučaju neke nove epidemije.

Najmanje dva takva pogona postali su dio operacije “Warp brzina”, ustupivši kapacitete za cjepiva Johnson & Johnsona, Moderne i AstraZenece.