Potresi koji su u samo godinu dana prouzročili katastrofalne posljedice u Zagrebu te na području Gline, Petrinje i Siska su u fokus javnosti stavili pitanje da li su štete baš morale biti tako velike i koliko svemu tome doprinosimo i samo kroz tehnologije i kvalitetu gradnje te građevinske materijale koji se koriste.

Znanstvenici i stručnjaci u sektoru graditeljstva, dr. Mladen Bandić i dr. Mirko Orešković, ujedno autori knjige Projektni menadžment u graditeljstvu, kažu nam da je veliki problem što je Hrvatska vrlo brzo, brže nego je to itko mogao pretpostaviti, ostala bez svih značajnih građevinskih tvrtki, i od tada se do danas u tom smjeru nije oporavila, a sve ukazuje da uskoro ni neće.

Problem je u nadzoru

“Pojedinačna, privatna poduzeća koja su praktički nastajala iz obrta nisu ni svojim kapacitetima, a niti zainteresiranošću mogla supstituirati kapacitete nekadašnjih građevinskih poduzeća koja su radila širom svijeta, i u skladu s permanentni svjetskim izazovima u korak slijedile aktualne tehnološke trendove, kako u korištenju suvremene opreme, tako i primjeni razvoju materijalnih odrednica proizvodnje.

Kako u građenju, tako i u završnim radovima i opremanju građevina. Graditeljstvo je, općenito, relativno trom gospodarski sektor, s ograničenjima koja se teško ili nikako mijenjaju, pa u graditeljskom sektoru u Hrvatskoj nisu izgubljene sve šanse. Tu nam globalizacija, ako joj pristupimo mudro, možemo pomoći, no može nam i dalje biti prijetnja, kao što trenutno i jest”, kaže Bandić. Dodaje da se građevinski trendovi u Hrvatskoj ne razlikuju od onih u Europskoj uniji.

“Na našem građevinskom tržištu djeluju internacionalne građevinske tvrtke, proizvođači opreme, oni odgovaraju na izazove graditeljskih projekata, pa, evo imamo priliku vidjeti kako kineska tvrtka i njeni stručnjaci grade Pelješki most, prema projektima slovenskog projektanta, s tehnologijom i opremom koju do sada nismo imali prilike vidjeti ni u Hrvatskoj, niti u Europi.

Naši inženjeri, angažirani u izgradnji mosta, imali su i imaju sjajnu priliku da puno vide i nauče. No ostaje otvoreno pitanje hoće li sutra imati mogućnost da stečena znanja i iskustvo koriste na novim projektima u Hrvatskoj”, pojašnjava Mladen Bandić.

U javnosti se često može čuti dojam da je gradnja prije 1990-ih bila uglavnom kvalitetnija, barem u statičkom smislu, od onoga što je praksa zadnjih 30-ak godina u Hrvatskoj, a ovi građevinski stručnjaci nam kažu da nažalost tu ima istine.

“Razlog je jednostavan. Bitan element i preduvjet kvalitete građenja je kvalitetno projektiranje, to je neupitno, i rekli bi svima jasno, no ono što je ostalo skriveno jest funkcija graditeljskog planiranja. I to ponajprije u sferi planiranja graditeljskih projekata, ali ono što je presudno u sferi planiranja građenja.

Kapaciteti, kako materijalni, tako i ljudski, ne ostavljaju građevinskim tvrtkama dovoljno prostora za realno, svrsishodno, efikasno i uvjerljivo planiranje, pa se građenje odvija pretežno na mah, i sve je bazirano na reakciji, a ne na nužnoj i neophodnoj anticipaciji koju sa sobom nosi kvalitetno planiranje.

U razdoblju 1963., nakon novih standarda gradnje uslijed katastrofalnog potresa u Skoplju, do okvirno 1990. imali smo velike građevinske tvrtke koje su u svom sastavu imale respektabilne projektne kapacitete, i razvijene funkcije planiranja građevinske proizvodnje, uz sjajne tehnologe koji su slijedili i primjenjivali aktualna svjetska tehnološka rješenja. Rezultat je bio kvaliteta proizvoda”, ističe Orešković.

Dodaje da ima tu još jedan faktor koji bitno utječe na kvalitetu graditeljskog proizvoda, a to je nadzor. I tu smo, smatra, otišli u krajnost usitnjavanja kapaciteta, pa uz nelojalnu konkurenciju i srozavanje vrijednosti usluge, imamo ne rijetko situaciju da se usluga nadzora, uz časne izuzetke kojih ima, ne obavlja na nivou koji zahtjeva briga o kvaliteti graditeljskog proizvoda.

Koliko su naši građevinari, projektanti i sami investitori uopće fokusirani na elementarne nepogode, prije svega potres, pri svojim planovima? Bandić i Orešković smatraju da su, po njihovom osobnom iskustvu i upućenosti, u ovom području naši i investitori i projektanti i građevinari u građenju novih građevina primjereno fokusirani na činidbene elemente elementarnih nepogoda.

“Po pitanju potresa smo stvarno na vrhu znanja, razumijevanja i odgovornosti. To se pokazalo i kod Zagrebačkog potresa iz ožujka prošle godine i kod potresa na Baniji iz prosinca prošle godine. Građevine koje su građene u recentno vrijeme su se pri potresu tek stresle. Trešnju kod potresa ne možete izbjeći.

Naš problem je trajno zanemarivanje potrebe održavanje postojećeg građevinskog fonda. Ali ne samo redovitog održavanja, naša boljka je izostanak bilo kakvog smislenog i planiranog investicijskog održavanja postojećeg građevinskog fonda, posebno zgrada koje su nam u nasljedstvo ostavili naši očevi ili, češće, djedovi.

Tu i tamo smo obnovili zapuštene fasade, a da se nismo zapitali kako se osjećaju naše građevine na koje smo navukli novo ruho, i pri tome sakrili ili jednostavno zanemarili njihovu unutarnju strukturu, njenu konstruktivnu otpornost na izazove koji ju sutra mogu iznenaditi”, zaključuju ova dva građevinska znanstvenika.

Sigurnije i kvalitetnije vizure grada

Planovima za obnovu Zagreba i Banije, kao i dinamikom same obnove, nisu zadovoljni niti Bandić niti Orešković.

“U proteklih godinu dana rušili smo već zarušene tavanske zabate, uklanjali srušene dimnjake. I planirali obnovu na nivou države. I to tako da će Fond obnavljati privatno vlasništvo, kroz svoja rješenja, gdje će utjecaj vlasnika biti minoran, a javne građevine će obnavljati vlasnici, znači opet država. U obnovu Zagreba, prije svega Donjeg grada, trebalo bi ući s puno smjelosti i riješenosti da se iskoristi prilika koju nam je, nažalost, priuštio potres.

Prvo, da krenemo od promišljanja nove vizure grada, koja će se bazirati na zahtjevima poboljšanja seizmičke otpornosti zidanih zgrada, uz vraćanje kvalitetnog života u grad, kroz ulaganje u dovršenje urbane obnove Donjeg grada koja je započela na početku dvadesetog stoljeća i nikada nije dovršena. Pogledajmo ruševne prizemnice u najstrožem centru grada.

Zamislite da Grad, da urbanisti, da čuvari kulturne baštine sjednu i dogovore da u Donjem gradu svuda gdje je to moguće podignu visinu postojećih zgrada za jednu ili dvoje etaže, da rekonstruiraju materijalnu infrastrukturu, izgrade nadzemne garaže unutar gradskih blokova i uklone automobile s kolnika i pješačkih nogostupa.

Da u svakoj gradskoj ulici uredimo drvorede, da promijenimo kvalitetu zraka koji sada u gradu udišemo. Znamo da je to na rubu fantastike. Ali, možda, možda. Pa prošli tjedan je Perseverance, najveći i najmoderniji rover u povijesti uspješno sletio na Mars, u krater Jezero, nazvan po općini u BiH. I mi imamo pravo maštati i nadati se!”, izričit je Bandić.

Oba stručnjaka smatraju da je materijal budućnosti, bilo za gradnju ili obnovu, sintetika. No, svjesni su da će beton, čelik i aluminij još dugo biti nezamjenjiv konstrukcijski materijal.

Proteklih mjeseci su često zazivane montažne kuće kao model obnove većine porušene Banije, no Orešković upozorava da stvari i nisu tako jednostavne.

“Da bi montažne kuće bile jeftine i konkurentne, potreban je primjeren zahtjev kupaca. A to znači da trebate imati respektabilno tržište i kontinuiranu proizvodnju. Naravno da kad govorimo o kućama, mislimo na obiteljske kuće. To znači građevine koje, u pravilu, zahtijevaju individualnu rezonancu. Kako da zamislimo masovnu proizvodnju montažnih kuća u Hrvatskoj, koja ima, možda, tri i pol milijuna stanovnika s trendom gubitka stanovništva.

Za koga bi to proizvodili montažne kuće? Koje i kakve? Pa ako bi, u svrhu sanacije posljedica potresa na Baniji organizirali proizvodnju montažnih kuća, što bi, kad u narednih pet godina ispunimo sve zahtjeve, za koga bi proizvodili nove i nove kuće? Za izvoz? Bilo bi to sjajno! Na kako da budemo konkurentni na otvorenom europskom tržištu uz ovako skupu državu”, rezolutan je Orešković.

Po pitanju obnove Zagreba je situacija još malo kompliciranija jer tu obiteljske u pravilu nisu opcija jer se radi uglavnom o povijesnim zgradama u središtu grada.

Primjena informatičke tehnologije

“Već je puno godina proteklo od Univerzijade 1987. u Zagrebu. Djeca koja su se tada rodila danas su u najboljim godinama na početku četrdesetih. Tada smo promijenili izgled grada. Bio je to sjajan, izvrsno organiziran, prije svega, ali ne samo, graditeljski projekt.

Kada bi imali volje posegnuti za tadašnjim rješenjima, uz jednostavne adaptacije mogli bi na sličan način, profesionalno i odgovorno organizirati obnovu i Zagreba i Banije. Ali, naglašavamo, uz primjeren, projektni sustav distribucije projektne odgovornosti. Za sada se od toga ne nazire ni sjena. Ministarstvo će ovo i ono, Fond će ovo i ono. Struka čeka, ili se periferno uključuje po zadatku, bez realnog utjecaja.

Struka je povremeni sugovornik, kojeg se glas gubi u grmljavini kakofonije rješenja, rješenja, rješenja, kojima smanjujemo administrativne poteškoće investitora, posebno vlasnika obiteljskih kuća, a i suvlasnika višekatnica, pa im na teren šaljemo ekipe koje će im pomoći da ispune obrasce za prijavu zahtjeva za sanaciju šteta od potresa.

Pri tome statičari trebaju još pregledati jedanaest tisuća zgrada. Za sada je to jedini stvarni doprinos struke. Za projekt kao što je obnova potresom porušenih gradova to je malo, premalo”, upozorava Bandić.

Kao nešto bez čega će obnova, prije svega Zagreba, biti nemoguća ističu tehnologiju. “Uz već prije navedene trendove razvoja graditeljstva u Hrvatskoj, ističemo trend primjene informatičke tehnologije u graditeljstvu, od idejne faze razvoja projekta preko svih faza provedbe graditeljskog projekta do faze korištenja i održavanja građevine – odnosno životnog vijeka građevine.

Kao primjere takve tehnologije navode Building Information Modeling, (BIM) (engl.) Informacijsko modeliranje građevine (hrv.), je proces generiranja i upravljanja graditeljskim podatcima i informacijama tijekom životnog vijeka građevine. Tu je i 3D printing u graditeljstvu, a što je nova primjena robotike u građenju. Već su “isprintane“ prve (obiteljske) kuće i prvi manji mostovi. Neizbježna je i mobilna IT koja se primjenjuje pri izvođenju zemljanih radova i dr.

“Tko zna kakva nam iznenađenja u budućnosti priprema informatička tehnologija, a budućnost se strelovito primiče. Nema straha, na budućnost smo uvijek spremni, samo nas sadašnjost zna iznenaditi”, optimistično zaključuju obojica znanstvenika u glas.