Prvi govor koji je Mario Draghi održao kao talijanski premijer jasno je pokazao da se njegova Vlada nacionalnog jedinstva neće baviti samo talijanskom politikom i političkim reformama, već i Europom.

Draghi nije nagovijestio ništa drugo doli dramatičnu rekonfiguraciju europskog donošenja politika, s velikim posljedicama za Europu i odnose Europske unije s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama.

Kao premijer, Draghi će biti član utjecajnog Europskog vijeća; zapravo, trebao bi biti jedan od njegovih glavnih čelnika, zajedno s francuskim i njemačkim kolegama, Emmanuelom Macronom i Angelom Merkel.

Kao što je rekao Jörg Asmussen, član izvršnog odbora Europske središnje banke, kada je Draghi bio predsjednik Europske središnje banke, uoči Draghijevog postavljanja na položaj: “Europska politika mogla bi poprimiti oblik trokuta.”

Asmussen je bio u pravu. U svom prvom govoru talijanskim zakonodavcima, Draghi je naglasio da će Italija: “Trebati bolje strukturirati i ojačati strateški i bitan odnos s Francuskom i Njemačkom.” Jasno je da će rekonfiguracija europske politike biti glavni prioritet njegove vlade. “Bez Italije nema Europe,” rekao je Draghi.

A Europe nema bez daljnjih europskih integracija. Ciljajući ne samo na talijanske populiste protiv eura poput Mattea Salvinija, Draghi je rekao: “Podržati ovu vladu znači dijeliti nepovratnost izbora eura,” dodajući da to također “znači dijeliti izglede za sve integriraniju Europsku uniju koja će donijeti zajednički proračun sposoban podržati zemlje u vrijeme recesije.”

Europski uspon

Draghijev uspon na europsku pozornicu uz Macrona i Merkel također podrazumijeva bliskije odnose između EU-a i SAD-a. Američki predsjednik Joe Biden nije mogao naći boljeg saveznika u Europi. Draghi je obećao da će nova talijanska vlada biti: “snažno proeuropska i atlantistička, u skladu s talijanskim povijesnim uporištima.”

To označava prekid s vanjskom politikom Giuseppea Contea, prethodnog premijera, koji je Italiju uže povezao s Kinom. Draghi daje transatlantskom savezu priliku za oporavak nakon četiri godine strateške nepromišljenosti Donalda Trumpa.

O NATO-u Biden i Draghi podjednako razmišljaju. Obojica podržavaju zadržavanje američkih vojnika u Europi i obojica žele veći novčani doprinos Njemačke zajedničkom proračunu za obranu. Važnija je stvar da njih dvojica smatraju SAD krajnjim zaštitnikom europske neovisnosti.

Draghijev atlantizam i proamerički stavovi sežu preduboko da bi podržao trenutno promicanje veće “strateške autonomije“ EU-a predvođeno Macronom uz veliku potporu elita. No budući da se s Macronom slaže u niz ostalih pitanja, Draghi će vjerojatno izgladiti njihove nesuglasice vezane uz to osjetljivo pitanje.

No Draghi ima čvrst stav o europskoj sigurnosti – u bliskoj budućnosti američke postrojbe u Europi nezamjenjive su.

Usporedno sa slabljenjem Trumpovog utjecaja u SAD-u, smanjit će se i europska zabrinutost zbog pouzdanosti američkog jamstva sigurnosti, što bi moglo smanjiti osjećaj da je potrebna veća “strateška autonomija”.

Draghijevo snažno vjerovanje u atlantizam trebalo bi potaknuti vjerovanje cijelog Europskog vijeća, djelujući osobito kao protuteža i moderirajuća sila na Merkel, koja katkada stavlja njemačke poslovne interese s Rusijom i drugima ispred transatlantskih veza i europske sigurnosti.

Što je veći Draghijev utjecaj u europskom trokutu snage – a čini se da mu njegov mandat u Europskoj središnjoj banci daje značajan utjecaj s Merkel – to će oštrija biti Europska unija s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao i s europskim domaćim autokratima poput mađarskog Viktora Orbána i poljskog Jarosława Kaczyńskog.

Ipak Draghijev položaj ne temelji se samo na njegovoj reputaciji na financijskim tržištima, gdje se na njega gleda kao na nekoga tko može smanjiti talijanske troškove zaduživanja i potaknuti rast cijena talijanskih dionica.

On je povjesničar sa snažnim demokratskim vrijednostima i strateškim smislom takvog tipa koji je Europi prijeko potreban za učinkovito izlaženje na kraj s Putinom i njegovim ideološkim srodnim dušama u Srednjoj Europi.

Spašavanje EU projekta

Draghijev proatlantizam očito se ne kosi s izgledima za ujedinjeniju Europu. Kad je on bio predsjednik Europske središnje banke, nije spasio euro samo kako bi održao članstvo Italije u zajedničkoj valuti, kako tvrde njegovi klevetnici na sjeveru; on je to učinio radi spašavanja samog europskog projekta.

Isto tako, nije uveo kvantitativno popuštanje samo radi spasa talijanskih obveznica; učinio je to radi unaprjeđenja integracije sjevera i juga.

Sada je zagovaratelj EU fonda za oporavak, ne samo da bi pomogao Italiji i ostalim južnim zemljama u prevladavanju ekonomskih posljedica pandemije, već i da učini trajne najsmjelije zajedničke napore do sada za integraciju europskog sjevera i juga.

Sljedeći korak u tom procesu moglo bi biti uvođenje prave euroobveznice. Draghijeva podrška takvom zajedničkom dužničkom instrumentu mogla bi se pokazati odlučujućom.

Draghi može biti premijer Italije do 2023. kada se moraju održati novi izbori. No možda će odlučiti da neće biti na dužnosti nakon svibnja 2022., ako Charles Michel, trenutni predsjednik Europskog vijeća, ne odsluži drugi mandat.

S obzirom na Draghijevu usredotočenost na budućnost Europe, teško će zanemariti priliku za nastavak obnašanja dužnosti na tom položaju. Općeprihvaćeno mišljenje da će Draghi prijeći na predsjedanje Italijom prenapuhano je. Na tom poslu nema snage.

Iako bi talijansko gospodarstvo moglo biti Draghijeva Ahilova peta ako bude primoran potrošiti cijelo svoje vrijeme i politički kapital na borbu za nužne reforme, u konačnici njegovi izazovi na domaćem terenu i u Europi međusobno su povezani.

Sama činjenica da će imati preko 200 milijardi eura (243 milijardi dolara) novca iz fonda za oporavak za raspodjelu raznim domaćim frakcijama ublažava rizik da će talijansko gospodarstvo biti njegova propast.

© Project Syndicate 2021.