Za više od 80 posto nekretnina kupoprodajna cijena isplaćena je iz vlastitih sredstava stranaka, a ostalih 20% je iz kredita. No, nema još podataka i koliko se sredstava iz kredita tijekom prometa nekretninama pojavilo i kao gotovina.

Ako građanin iz kredita kupi stan od druge osobe, ta druga potom raspolaže svojim sredstvima, od kojih će možda kupiti dva manja stana. Dalje se može nastaviti, znači taj novac koji je prvo dobiven iz kredita prikazat će se više puta u statistici prometa nekretnina kao kupovina iz gotovine”.

Tvrde tako u Javnobilježničkoj komori Srbije, na ocjene da se većina stanova u toj zemlji kupuje kešom, iako je prosječna plaća oko 500 eura, što upućuje na pitanja kako se i je li se uopće kontrolira podrijetlo novca pri kupnji nekretnina. Bilježnici su stava “da se pogrešno interpretira pojam gotovine kada se govori da se većina prometa nekretnina u Srbiji odvija gotovinom.

Ovom temom pozabavila se beogradska Politika, koja je pošla od podatka da je u zadnjem tromjesečju 2020. na srbijanskom tržištu nekretnina prošlo oko milijardu eura u gotovini.

Cijele 2020. oko 130.000 nekretnine na tržištu je kupljeno, tj. prodano. Od toga 80-90.000 su stanovi, od čega 80% gotovinom. Cijene kvadrata u Beogradu dosežu i 3000 eura, diljem zemlje su manje od 800.

Tko si može priuštiti stan platiti odjednom, ako propisi ne dopuštaju gotovinske transakcije veće od 10.000 eura, pitaju se u analizi. Radi li se tu o obliku pranja novca? Porezni stručnjaci odgovaraju da ima sigurno i toga, ali da ne mora tako djelovati.

“Ako prodate veći stan da biste kupili manji i uzmete kredit, tu nema pranja novca. Ima kupaca koji to ne mogu dokazati, ali se postupci ne vode”, reći će Đerđ Pap, porezni stručnjak i bivši direktor Porezne uprave. Ističe da se ne primjenjuje doneseni Zakon o podrijetlu imovine.

No, stručnjaci za tržište i agenti za nekretnine upozoravaju da ako sumnjivih prijenosa (transakcija) ima, one logično ne idu legalnim putem, preko agencija za nekretnine, koje su dužne po Zakonu o sprečavanju pranja novca provesti sve analize rizika.

“Oni koji na gradilištu okače tablu s natpisom ‘direktna prodaja’ nemaju obvezu raditi analize rizika, tražiti od kupca išta ili prijavljivati sumnjive novčane transakcije”, kaže agentica Kaća Lazarević za Politiku. Prema njoj, oni koji imaju više novca kupuju kešom.

“I ne kupuju jedan nego više stanova, jer su shvatili da je to u krizi najsigurnije ulaganje, a najbolje idu novogradnje. Mnogi su odlučili novac iz banke ili sefa investirati u nekretine – stanove, poslovne prostore”, ustvrđuje Lazarević. No, nisu trgovci nekretninama krivci, veći je problem gradnja, tvrdi profesor FEFA fakulteta Goran Radosavljević.

“Kroz gradnju se pere velika količina novca koja se nikako ne kontrolira. Gotovina kroz izgradnju ulazi u legalne kanale i onda se oni koji su prodali zemljište na kojem će se graditi zgrada pojavljuju kao gotovinski kupci. Ovolika građevinska aktivnost nema ekonomskog smisla bez obzira na sva objašnjenja.

To da se ljudi vraćaju iz inozemstva i ulažu stvarno ne pije vodu”, kaže Radosavljević i naglašava da sve ukazuje da postoje nelegalne aktivnosti, ali ako bi država to obustavila imali bismo pad BDP-a od 10 posto.