Baš na kraju 2020. Europska unija i Kina najavile su sklapanje Sveobuhvatnog sporazuma o ulaganjima (CAI) između ta dva gospodarska diva.

Bit će to “najambiciozniji sporazum koji je Kina ikad sklopila s trećom zemljom”, pohvalila se u službenom priopćenju Europska komisija.

Sveobuhvatni sporazum o ulaganjima daje europskim tvrtkama poboljšani pristup kineskom tržištu, ukida (ili opušta) zahtjeve kineske vlade o zajedničkim pothvatima i transferu tehnologije u nekim sektorima te obećava jednak tretman s državnim poduzećima i veću regulatornu transparentnost.

Povrh toga, kineska vlada preuzela je neke obveze na području okolišne održivosti i radničkih prava, posebice pristavši na “kontinuirane i trajne napore” u cilju ratifikacije Konvencije o prisilnom radu.

Papirnata ljudska prava

Na papiru je ovo pobjeda ne samo za europsku industriju, već i za ljudska prava. No Sveobuhvatni sporazum o ulaganjima nije posvuda jednako pozitivno primljen.

Reakcija Amerikanaca kretala se od razočaranja do otvorenog neprijateljstva. Tvrdolinijašima, uključujući dužnosnike Trumpove administracije, odluka Europe izgledala je poput popuštanja kineskoj ekonomskoj moći i predaje važne diplomatske pobjede toj zemlji.

Brojni umjereni ljudi, uključujući savjetnika za nacionalnu sigurnost novoizabranog predsjednika Joea Bidena, bili su i zaprepašteni. Bidenova administracija radije bi predstavila ujedinjeni front protiv Kine sklopivši najprije ekonomski sporazum s Europom.

Drugima je smetala očita naivnost EU u odnosu na kineska obećanja o ljudskim pravima. Guy Verhofstadt, bivši belgijski premijer i član Europskog parlamenta, tvitao je da “bilo kakav potpis Kine o ljudskim pravima nije vrijedan papira na kojem je napisan”.

Europsko-kineski sporazum ističe temeljno pitanje svjetskog poretka nakon pandemije: Kako bi trebalo upravljati strateškim i ekonomskim odnosima između najvećih svjetskih sila s vrlo drugačijim institucionalnim i političkim uređenjem? Konkretno, mogu li demokracije ostati vjerne svojim vrijednostima dok se upuštaju u trgovinu i ulaganja s Kinom?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo uvidjeti dvije činjenice. Prvo, nemoguće je predvidjeti značajno razdvajanje kineskog gospodarstva i zapadnjačkih gospodarstava koje ne bi izazvalo ekonomsku katastrofu. Drugo, zapadne zemlje mogu malo toga učiniti, pojedinačno ili kolektivno po pitanju preoblikovanja kineskog državnog ekonomskog modela ili represivnog režima po pitanju ljudskih ili radničkih prava.

Trgovinski i investicijski sporazumi ne mogu pretvoriti Kinu u tržišno gospodarstvo zapadnjačkog stila ni u demokraciju. Naša najbolja nada je, dakle, tražiti novi globalni režim koji prepoznaje raznolikost ekonomskih i političkih okruženja, a da pritom ozbiljno ne podriva dobitke iz međunarodne trgovine i ulaganja.

Ništa od toga ne implicira da zapadne zemlje trebaju ostaviti po strani ljudska prava ili politička razmatranja kada angažiraju Kinu u ekonomskoj sferi. To znači da bi SAD i Europa trebale težiti ograničenijim, dostižnijim i u konačnici obranjivijim ciljevima.

Trgovinska i ulagačka pravila trebala bi osigurati da zapadne tvrtke i potrošači ne budu izravno sudionici u kršenju ljudskih prava u Kini. Takva bi pravila trebala zaštititi demokratske zemlje od kineskih praksi koje bi mogle potkopati njihov domaći institucionalni aranžman na području rada, okoliša, tehnologije i nacionalne sigurnosti.

Relevantno je pitanje je li se Europska unija odrekla svoje slobode provođenja politika koje ograničavaju sudioništvo u kršenju ljudskih i radničkih prava ili zaštite europske nacionalne sigurnosti i radnih standarda.

Europska komisija tvrdi da Sveobuhvatni sporazum o ulaganjima dopušta EU da održi svoj “politički prostor”, osobito u osjetljivim sektorima kao što su energetika, infrastruktura, poljoprivreda i javne usluge.

U preostalim područjima, Unija već je prilično otvorena za kineska ulaganja. Time se postavlja pitanje što kineska vlada misli da postiže tim sporazumom.

Kupovanje budućih restrikcija

Čini se da je odgovor da Kina kupuje osiguranje od budućih restrikcija u Europi. Sporazum sadrži arbitražnu shemu koja omogućava stranama uzajamno podnošenje žalbi zbog kršenja prava.

Ako se to pitanje ne uspije riješiti savjetovanjem, sporovi će se pokrenuti pri arbitražnim vijećima uz posebne postupke usklađivanja.

Dok Komisija to smatra mehanizmom za sprječavanje kineskog odstupanja od obveza, moglo bi poslužiti i kao sredstvo kineske vlade za osporavanje određenih prepreka ulasku kineskih tvrtki.

Okvir za rješavanje sporova ključan je za svaki izvediv globalni poredak. Ali što ako, recimo, neka europska zemlja želi zabraniti kinesku tvrtku koja loše postupa sa svojim radnicima ili radi u Xinjiangu?

Što će se dogoditi ako europske zemlje usvoje strože mjere za sprječavanje rada kineskih tvrtki s problematičnim radnim ili ekološkim praksama u EU? Bi li arbitražni mehanizam ove propise smatrao kompatibilnima sa Sveobuhvatnim sporazumom?

Slično tome, koliko popustljivosti će vijeća pokazati prema izuzećima od pristupa tržištu na temelju razmatranja o “nacionalnoj sigurnosti”?

Odgovori na ta pitanja nisu jasni. Puno toga ovisit će o konačnom tekstu Sveobuhvatnog sporazuma i razmjerima u kojima arbitražna vijeća odaberu prioritizirati pristup tržištu u odnosu na samozvanu “javnu svrhu” zemalja.

U svakom slučaju niti želja SAD-a za uspostavljanjem jedinstvene fronte protiv Kine niti stvarnost da će Sveobuhvatni sporazum o ulaganjima podbaciti po pitanju stvaranja slobodnije, u većoj mjeri tržišno orijentirane Kine nisu valjani argumenti protiv Sveobuhvatnog sporazuma o ulaganjima i ostalih sličnih trgovinskih i investicijskih sporazuma.

Ne bismo trebali prosuđivati o Sveobuhvatnom sporazumu o ulaganjima na temelju toga omogućava li on Europi izvoz njenih sustava i vrijednosti. Trebali bismo o njemu prosuđivati na temelju toga je li on omogućava Europi da ostane vjerna svom vlastitom sustavu.