Europsko-mediteranski seizmološki centar (EMSC) “fantomske potrese” objasnio je laički kao takve koji “postoje samo u umu ljudi”.

“Takav fenomen, o kojem izvještavaju psiholozi, može pogoditi ljude tijekom niza naknadnih potresa. Povezan je s tjeskobom (anksioznosti) i time što su ljudi osjetljivi i na najmanje podrhtavanje ili buku, poput automobila, za što im se čini da je potres”, objasnio je EMSC, prenosi N1.

Nakon snažnog potresa jutros

Krešimir Kuk: Znam da je građanima teško. Još će se tresti, s vremenom sve slabije

Riječ je, dakle, o posljedici psihološkog traumatiziranja ljudi na područjima na kojima su doživjeli snažan potres. Objašnjavajući traume ljudi na takvim područjima, psihijatrica Sara Medved jučer je u Newsroomu na N1 nabrojala tegobe koje čovjek može osjećati nakon potresa, a koje su psihološke prirode:

“Napadi panike, nesanica, promjene raspoloženje – depresivnog tipa, smanjena volja za aktivnosti, osjećaj nemoći, slabosti slike su s kojima ćemo se susretati. Smatramo da pravovremena reakcija, poput mobilnih timova, može značajno smanjiti nastanak PTSP-a. To nije bolest sačuvana samo za ratno vrijeme, ona postoji i u mirnodopsko vrijeme, no nije medijski toliko popraćen kao ratni.”

Kada se obratiti za pomoć

Psihijatrica: Sasvim je prirodno ako sada spavamo u odjeći i imamo ‘torbu za bježanje‘

Fantomski potres savršeno se uklapa u sliku ovih simptoma i pojavljuje se bilo gdje, bilo kad nakon snažnih potresa. Takav slučaj primijetio je nakon potresa u Zagrebu prošle godine Remy Bosu s EMSC-a kada je za BIRN uspoređivao masovno korištenje aplikacije za informiranje svoje organizacije nakon potresa u Zagrebu s onim nakon potresa u Albaniji u studenom 2019., magnitude 6,4, u kojem je poginulo 51 ljudi:

“U oba slučaja imali smo puno korisnika aplikacije LastQuake; 100.000 u Hrvatskoj, uglavnom u Zagrebu, i 200.000 u Albaniji.”

Bossu je objasnio da su primijetili da su građani, osim pravih naknadnih malih ili manjih potresa, izmrcvareni strepnjom i pretrpljenim strahom velikog, glavnog udara, prijavljivali potres i nakon buke ili podrhtavanja koje su osjetili, a koji nisu imali veze s potresom:

“Taj se fenomen zove fantomski potresi. Logično, ljudi žele provjeriti jesu li u pravu, je li doista bio potres, pokrečući aplikaciju i provjeravajući što su prijavili drugi i što su osjetili. Neki ljudi na Twitteru objašnjavaju da stalno provjeravaju aplikaciju, što govori o njihovoj anksioznosti.”

Kad je riječ o “fantomskim potresim”, psihološki fenomen kod traumatiziranih ljudi ne treba brkati s izrazom što ga je, primjerice, koristila stručnjakinja za istraživanje geomehanike Patricia Martinez-Garzon iz istraživačkog centra u Potsdamu kada je u veljači prije dvije godine za National Geographic objašnjavala potres na sjeverozapadu Turske koji je, nakon velikog udara iz 2016., trajao još 50 dana uz vrlo slaba podrhtavanja.

Psihološki problem potresom traumatiziranih ljudi nešto je sasvim drugo. Kao što je psihijatrica Medved objašnjavala za N1, ovakve traume posebno su vjerojatnije ako ljudi potresom razorenih područja žive u neizvjesnosti dulje vrijeme nakon potresa.

Lancet je svojedobno objavio članak u kojem je medicinski volonter Yoshito Shioda govorio o zajedničkim simptomima stresa skupine umirovljenica nakon potresa u Fukushimi. Rekao je da su trpjele bolove u grudima i u donjem dijelu leđa, kao i to da su osjećale potrese kojih zapravo nije bilo:

“Stariji ljudi su posebno ranjivi na usamljenost, nesanicu i tjeskobu zbog budućnosti. Nisu u stanju vidjeti kako bi se život mogao vratiti u normalu. U tom