Nakon nekoliko dramatičnih tjeskobnih dana koji su uslijedili iza nedavno održanih američkih predsjedničkih izbora, sada je gotovo izvjesno da će Joe Biden postati sljedećim američkim predsjednikom 20. siječnja 2021. Europa i veći dio svijeta odahnuli su.

Prevladavajući globalni narativ posljednjih godina bilo je neumoljivo povlačenje multilateralizma i uspon opasnih oblika suparništva između velikih sila, čak i dok veliki izazovi kao što su klimatske promjene, moguće nove pandemije, kibernetički napadi i zloupotreba novih tehnologija iziskuju koordiniranu globalnu reakciju.

Ali ta neusklađenost nije neizbježna. Bidenova pobjeda napokon stvara mogućnost za puno veću međunarodnu suradnju u suočavanju s tim prijetnjama i Europa mora igrati istaknutu ulogu. Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Josep Borrell, prethodno je sažeto opisao globalnu strategiju bloka.

Ona uključuje povećanje geostrateške kohezije i strateške autonomije Europe, uz istovremeno pomaganje ostalima i potporu univerzalnim načelima, ako je potrebno plurilateralno i multilateralno kad god je to moguće.

Ta dva stupa komplementarna su, ali i učvršćuju. Kohezivnija i strateški autonomnija Europska unija može biti učinkovitija u potrazi za multilateralnim rješenjima, dok bi kooperativniji svjetski poredak pomogao u jačanju utjecaja bloka i opravdavanja njegova razloga postojanja.

Spriječiti dužničku krizu

Ključno pitanje je kako Europa može surađivati s Bidenovom administracijom u cilju unaprjeđenja takve suradnje primjerom, kroz inicijative koje bi potaknule potporu multilateralizmu u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Ističe se nekoliko mogućnosti.

Prije svega, pandemija bolesti Covid-19 još uvijek hara s obje strane Atlantika i prijeti gospodarskom oporavku. Unatoč nedavnim ohrabrujućim vijestima po pitanju cjepiva, potpora globalnom gospodarstvu ostat će neposredan prioritet, zajedno s dostupnošću cjepiva diljem svijeta.

U cilju prikupljanja više resursa na globalnoj razini, Europska unija mogla bi predložiti novo izdavanje 500 milijardi dolara specijalnog prava vučenja (međunarodne rezervne valute MMF-a) uz odredbu da bogate zemlje stave na raspolaganje manje razvijenim zemljama dio vlastitog novog specijalnog prava vučenja, kao što Joseph Stiglitz i ostali već dugo uvjeravaju.

To bi pomoglo najsiromašnijim zemljama i istovremeno povećalo opći kapacitet kreditiranja MMF-a, poglavito gospodarstvima u nastajanju ozbiljno pogođenim krizom.

Sprečavanje dužničke krize na tržištu u nastajanju važno je za cjelokupni globalni oporavak, uključujući robusniji rast u SAD-u i u Europi.

Iako bi novo izdavanje specijalnog prava vučenja moglo dobiti nešto dvostranačke potpore u SAD-u, Bidenova administracija mogla bi glasati za to u MMF-u u svojih prvih 100 dana bez eksplicitnog dopuštenja Senata.

Takva rana pobjeda transatlantske suradnje mogla bi tada otvoriti vrata ostalim inicijativama. Povrh toga, takav prijedlog mogle bi popratiti Francuska i Njemačka odustajanjem od jednog postotnog boda od svoje zajedničke kvote MMF-a od 9,84% i pristajanjem na jednog zajedničkog izvršnog direktora u odborima Fonda i Svjetske banke, bez čekanja na okončanje dugotrajnih pregovora o reformi kvote. To bi pokazalo njihovu iskrenu predanost obnovljenom i reformiranom multilateralizmu.

Također, Europska unija mogla bi poticati SAD na potporu i reformu Svjetske trgovinske organizacije i tražiti zajedničke temelje vezano uz pitanja digitalne trgovine unutar okvira te organizacije.

Blok bi mogao preuzeti vodstvo u rješavanju spora s Amerikom po pitanju državnih subvencija Boeingu i Airbusu. Mogao bi se obvezati na suzdržavanje od unilateralnog oporezivanja digitalnih usluga, pod uvjetom da se SAD pridruži globalnim pregovorima koje predvodi OECD.

Rastuće sposobnosti Kine

Usto, Biden je već obećao da će se odmah ponovno pridružiti Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama iz 2015., a on podržava i uvođenje graničnog poreznog izravnanja za emisije ugljika. Europska unija mogla bi proglasiti da ona želi koordinirati takav porez na graničnu prilagodbu emisija s SAD-om, što bi ustvari uspostavilo neku vrstu carinske unije.

Da bi potaknula toliko potrebnu reformu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Francuska bi mogla proglasiti svoju spremnost na iskorištavanje svog veta samo ako to odražava želju dvostruke većine u EU, što predstavlja barem pola članica bloka i 60% njegovog ukupnog stanovništva.

Iako bi Francuska zadržala svoje stalno članstvo u Vijeću sigurnosti, takav odvažan potez stvorio bi de facto EU članstvo. I umjesto da bude samo simboličan čin, mogao bi pomoći potaknuti napredak po pitanju osnivanja novog vijeća koje bi odražavalo današnje geopolitičke, ekonomske i demografske stvanosti.

I SAD i EU trebat će obraćati kontinuiranu pažnju na vrlo teška pitanja u svojim odnosima s Kinom i Rusijom. Osobito bi u svom pristupu Kini trebale prepoznati rastuće sposobnosti te zemlje i dati joj opciju da bude dijelom novog multilateralnog poretka, pod uvjetom da poštuje sustav temeljen na pravilima.

Europa će pozdraviti snažije i iskrenije stajalište SAD-a po pitanju ljudskih prava. Trebala bi se također uključiti sa Sjedinjenim Američkim Državama vezano uz Bidenov predloženi summit o “koaliciji demokracija”, no pozvati na oprez s obzirom na poteškoće s donošenjem odluke koga pozvati.

Preinkluzivan popis ukazao bi na manjak iskrenosti, dok bi prerestriktivan popis riskirao izazvati neprijateljstvo svih isključenih zemalja. Bilo bi bolje pozvati velik broj država na summit radi rasprave o napretku po pitanju ljudskih prava i demokratskih sloboda umjesto pokretanja formalne nove koalicije demokracija.

* © Project Syndicate 2020.

Koautor teksta je Sebastián Straus, viši analitičar istraživanja i koordinator za Strateško djelovanje na Brookings Institutu