Prije pedeset godina Milton Friedman objavio je članak u New York Timesu u kojem je iznio nešto što je kasnije postalo poznato kao Friedmanova doktrina: “društvena odgovornost tvrtke je povećanje svoje dobiti”. To je bila tema koju je razvio u svojoj knjizi iz 1962. pod nazivom Kapitalizam i sloboda, gdje je argumentirao da je “jedna i jedina” odgovornost koju tvrtka duguje društvu težnja za dobiti u okviru zakonskih pravila igre.

Friedmanova doktrina obilježila je naše doba. Legitimizirao je neobuzdani kapitalizam koji je proizveo ekonomsku nesigurnost, potaknuo rastuću nejednakost, produbio regionalne podjele i intenzivirao klimatske promjene i ostale ekološke probleme. Naposljetku, to je dovelo do negativne društvene i političke reakcije. Brojne velike tvrtke odgovorile su hvaleći pojam korporativne društvene odgovornosti ili upuštajući se u nju.

Taj pojam odražava se u još jednoj obljetnici koja se obilježava ove godine. Globalni sporazum Ujedinjenih naroda, inicijativa pokrenuta prije 20 godina, izravno je usredotočen na Friedmanovu doktrinu pokušavajući uvjeriti tvrtke da postanu agenti koji djeluju za dobro šire zajednice.

Više od 11.000 poduzeća koja posluju u 156 zemalja potpisala su ga, obvezujući se na području ljudskih prava, rada i ekoloških standarda te protiv korupcije. John Ruggie, akademik koji je imao ključnu ulogu u razvoju i upravljanju Globalnim sporazumom, opisuje njega i slične inicijative kao transnacionalne napore koji pomažu firmama u razvijanju društvenog identiteta.

Kroz promicanje normi ponašanja, takve inicijative omogućuju firmama samoregulaciju. Kao takve, Ruggie raspravlja, one ispunjavaju prazninu stvorenu propadanjem tradicionalnih oblika reguliranja od strane nacionalnih vlada i međunarodnih javnih organizacija, čineći ih važnim alatom za uspostavljanje ravnoteže tržišta i društva koja nam je potrebna.

Recentna analiza

Vodeći profesori poslovanja, kao što su Rebecca Henderson s Harvarda i Zeynep Ton s MIT-a, zagovaraju teoriju da je u dugoročno gledano u interesu korporativnih vođa da se pobrinu za okoliš ili za svoje radnike.

Prije godine dana, američka organizacija Business Roundtable pridružila im se s revidiranom izjavom o svrsi poslovanja, obvezujući se da će osigurati vrijednost ne samo dioničarima, već “svim dionicima”, uključujući zaposlenike, kupce, dobavljače i zajednice. Izjavu su potpisali izvršni direktori gotovo 200 najvećih kompanija čija kombinirana tržišna kapitalizacija premašuje 13 bilijuna dolara.

Pa ipak, unatoč velikom valu potpore privatnog sektora korporativnoj društvenoj odgovornosti, učinkovitost pouzdavanja u vlastiti “prosvijetljeni” interes kompanija ostaje nejasna. Recentna analiza s harvardskog Pravnog fakulteta autora Luciana Bebchuka i Roberta Tallarite pruža otrežnjujući kontrapunkt.

Bebchuk i Tallarita zaključuju da su inicijative kao što je ona organizacije Business Roundtable “uvelike retorički potez odnosa s javnošću”: ne odražavaju se u stvarnoj praksi korporativnog upravljanja i ne upuštaju se u teške kompromise koji bi bili potrebni kad bi se uzimali u obzir interesi dionika.

Povrh toga, takve inicijative mogle bi se izjaloviti “pobuđivanjem iluzornih nada o pozitivnim učincima za dionike”. Stoga vladina politika koja regulira način na koji tvrtke postupaju sa svojim radnicima, lokalnim zajednicama i okolišem ostaje od ključne važnosti.

Predlagatelji kapitalizma dionika ne umanjuju nužno ulogu vlada. Neki, kao što je Henderson, raspravljali bi da društveno odgovorno poslovanje olakšava vladama da rade svoj pravi posao. Drugim riječima, državni propisi i korporativni dionički aktivizam su nadopuna, a ne zamjena, kao što to vjeruju Bebchuck i Tallarita. Ali što ako su korporacije tako moćne da same osmišljavaju propise?

Kolumnist Financial Timesa Martin Wolf nedavno je napisao: “Nekad sam mislio da je Milton Friedman u pravu. Ali promijenio sam mišljenje”.

Mana Friedmanove doktrine, objašnjava Wolf, jest da su pravila igre prema kojima bi korporacije ostvarivale dobit oblikovana ne demokratski, već kroz “dominantan utjecaj” novca. Pravila su korumpirana korporativnom subverzijom političkog procesa kroz financijske doprinose.

Novac i politika

No izostavljanje novca iz politike, kao što preporučuje Wolf, ne bi u potpunosti riješilo problem. Razlog je da je takozvano epistemološko zarobljavanje jednako važno kao financijsko zarobljavanje. Donošenje propisa i politika iziskuju detaljno znanje o okolnostima s kojima su firme suočene, o raspoloživim prilikama i na koji način je izgledno da će se te prilike razvijati.

U okolišnim propisima, financijama, sigurnosti potrošača i protumonopolskoj ili trgovinskoj politici, državni dužnosnici ustupili su kontrolu korporacijama jer su upravo korporacije te koje određuju na koji način se znanje proizvodi i širi. To im daje moć određivanja na koji način se definiraju problemi, koja rješenja se razmatraju, kako izgleda tehnološka omotnica.

U takvim okolnostima vladama je teško odrediti društveno poželjna temeljna pravila bez značajnog inputa te stoga utjecaja firmi. To nalaže drugačiji način regulatornog upravljanja, prema kojem široke ekonomske, društvene i okolišne ciljeve određuju tijela javne vlasti, ali ih razrađuju (i katkad revidiraju) u kontinuiranom procesu iterativne suradnje s firmama.

I dok je teško uspostaviti ravnotežu između privatnog i javnog, ima uspješnih primjera takve suradnje u promicanju tehnologije, sigurnosti hrane i propisima o kvaliteti vode. Međutim, naposljetku, jedino stvarno rješenje zagonetke je učiniti samo poslovanje demokratičnijim.

To znači dati zaposlenicima i lokalnim zajednicama da izravno kažu svoje mišljenje o načinu na koji se upravlja firmama.

Firme mogu postati pouzdani partner za društveno dobro samo kada govore glasovima onih čije živote oblikuju.

© Project Syndicate 2020.