U većem dijelu svijeta postoji zabrinutost za užasne plaće onih u nepovoljnijem položaju i brojne žrtve rasne i spolne diskriminacije. Iako porezni odbici za samohrane majke s niskim dohotkom pružaju potporu i pridonose razvoju njihove djece, još uvijek ima znakova siromaštva među radnim ljudima: pothranjenost, loše zdravlje i zloupotreba supstanci.

Manje se cijeni činjenica da radnici s niskim dohotkom često moraju napraviti značajnu količinu posla jer je njihov posao premalo plaćen. Bez “dobrog posla”, ti radnici nemogu imati “dobar život”.

Takav ishod, osobito u naprednim gospodarstvima, sumorna je naznaka da nešto nije u redu: problem nije “nejednakost” nego visok stupanj nepravde. Veliki segmenti društva duboko su frustrirani silaznim trendom u nagradama za rad i poduzetništvo.

Od 1970-ih postoji općeniti pad zadovoljstva poslom i gotovo prestanak rasta plaća u realnom sektoru u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom i u Velikoj Britaniji, Francuskoj i možda u dijelovima Njemačke i nekih drugih zemalja.

Povrh toga, realne kamatne stope pale su toliko da su gotovo nestale. Sve to podvučeno je padom inovacija. Očito je da neka greška u mehanizmu ljudskog zadovoljstva nije riješena na odgovarajući način.

Dok zapadna društva rade da bi osigurala ekonomsku pravdu, ključno je da povrate i očuvaju široko rasprostranjeno iskustvo dobrog života.

To znači pobrinuti se za smisleni rad poput onoga u poduzetničkom kapitalizmu, u kojem sudionici raspoređuju svoje akumulirano bogatstvo i razvijene sposobnosti za osnivanje različitih industrija i ulaganja u različite projekte.

Da bi to učinili, zemlje su odgojile i obrazovale ljude koji mogu iskazati svoju kreativnost kroz osmišljavanje novih komercijalnih metoda i proizvoda – i također ljude koji su dovoljno hrabri da iskušaju sreću s podržavanjem inovacija.

Usporavanje produktivnosti

Istovremeno se pojavljuje rasprava o ekonomskoj pravdi. Glasovi u Demokratskoj stranci, uključujući predsjedničkog kandidata Joea Bidena, podigli su očekivanja da će se, ako budu izabrani, suočiti s nepravdom osuđenom na svojom nedavno održanom kongresu.

Nasuprot tome, Republikanci – sve do Ronalda Reagana i povremeno Donalda Trumpa – tvrdili su da mjere usmjerene na smanjenje nejednakosti dolaze po cijenu gospodarskog rasta.

Oni misle na opsežne američke programe usmjerene na povećanje dohotka među siromašnim radnicima tijekom prošlih nekoliko desetljeća, počevši od “Velikog društva” kojeg je pokrenula administracija Lyndona Johnsona u 1960-ima i sniženja poreza po ostvarenom dohotku u 1970-ima.

Također, kao što je nedavno primjećeno, Demokrati su ozakonili Medicare (zdravstveno osiguranje ostarjelih), bonove za hranu, Head Start (program za sveobuhvatne usluge djeci) i niz drugih programa koji su u jednakoj mjeri pomogli bijelcima i manjinama. Je li sve to usporilo rast?

Doista se čini da su rast produktivnosti, točnije, ukupna produktivnost faktora proizvodnje i, konačno, produktivnost rada – koji su usporili netom nakon donošenja tih zakona, izuzev godina u kojima je internetska revolucija bila na vrhuncu, ostali ograničeni. Ipak, kako kaže stara poslovica: «korelacija ne znači uzročnost».

Moja suprotna teza o kojoj se raspravlja nadugačko i naširoko i koja se upravo podrobno ispituje, jest da je veliko usporavanje produktivnosti zapravo uzrokovano značajnim gubitkom ljudstva koji još uvijek vole osmišljavati nove komercijalne proizvode i metode, a ne Velikim društvom.

Zacijelo je nevjerojatno da valja okriviti one kojima je Veliko društvo pomoglo. U svakom slučaju, čini se da uopće nema ekonometrijskih studija koje pokazuju da zemlje koje više pomažu onima u nepovoljnom položaju bilježe manji rast. Postoji zabrinutost i zbog još jednog pitanja: nazovimo to “naknada za fiskalni kapacitet”.

Neki ekonomisti i poslovni ljudi boje se da povećanje već ionako visokih poreznih stopa u nadi prikupljanja sredstava neophodnih za znatno smanjenje siromaštva neće uspjeti prikupiti puno veće prihode.

Prihodi mogu čak biti izgubljeni dok porezni obveznici uvode rezove u svoju ponudu radne snage i kompanije gube zanimanje za povećanjem svoje učinkovitosti. Ipak nema ni malo akademskih dokaza da su zapadnjačka gospodarstva, a zasigurno niti američko gospodarstvo s niskim porezima, dosegli granice svog fiskalnog kapaciteta.

Progresivno niže subvencije

SAD (i ostale zapadnjačke vlade u različitoj mjeri) stoga imaju dovoljno prostora za napad na ekonomsku nepravdu. Da bi dovela plaće loše plaćenih radnika na prihvatljivu razinu, država će željeti uvesti raspored subvencija za snažnije povećanje stopa plaća onih na dnu. Taj bi raspored zatim odredio progresivno niže subvencije za svaki viši platni razred.

Puno pažnje koja se sada obraća ekonomskoj nepravdi proizlazi iz Teorije pravde, značajnog djela filozofa Johna Rawlsa, od prije gotovo 50 godina. Treba naglasiti da je Rawls tvrdio da pravda iziskuje maksimalno povećavanje najmanjih plaća, što bi značilo oporezivanje prema kapacitetu.

Naravno, ta teorija apstrahira iz mnogočega, a Rawls se usredotočio na siromaštvo iz svih izvora. Danas se nadam da ću raditi za gospodarstvo koje je istovremeno inkluzivno i pravedno.

Dok je važno znati izlaz iz siromaštva, jednako je važno znati kojim se putem ne smije ići. Moramo se suprotstaviti univerzalnom temeljnom dohotku, lošoj upotrebi javnih prihoda koje bi bilo bolje usmjeriti prema povećanju dohotka slabo plaćenih radnika na razinu koja bi im omogućila da se uzdržavaju, što je ključno za samopoštovanje.

No univerzalni temeljni dohodak također bi odvukao (ili zadržao) ljude i njihovu djecu podalje od posla koji je za mnoge jedini raspoloživ put prema samoispunjenju i zadovoljavajućoj uključenosti u svijet.

© Project Syndicate 2020.