Ono što zvuči predobro da bi bilo istinito, obično se i pokaže neistinitim. Ta deviza svakako vrijedi u slučaju srpanjskih brojki o uplatama doprinosa u drugi mirovinski stup.

Jedna sasvim redovna vijest, pomalo i dosadna (osim pokojem novinaru i ljudima iz struke) o mjesečnom kretanju stanja u mirovinskim fondovima, pokazala je da su u srpnju uplate doprinosa u obvezne mirovinske fondove skočile za gotovo četvrtinu. Dok poslodavci redovno uplaćuju mjesečno između 500 i 600 milijuna kuna, prošlog mjeseca u drugi stup slilo se 716 milijuna kuna.

U vrijeme korone? Kad je isparilo sezonsko zapošljavanje? Kada prosječna plaća raste praktično zanemarivo? Objašnjenje regulatora, Hanfe u ovom slučaju, rasvjetljava zagonetku, no ujedno otkriva tipično hrvatsku pojavu.

Stvar je u administraciji, točnije njezinoj sporosti. Šokantno. Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) kasnio je s uplatama pa je naknadno uplatio doprinose za plaće iz ožujka i travnja. Toliko je, izgleda, HZZ-u trebalo da sredi evidencije zahtjeva za potporama, one za očuvanje radnih mjesta tijekom proljetnog lockdowna zbog korone.

To potvrđuje i kretanje doprinosa po mjesecima; u travnju, svibnju i lipnju zabilježen je snažan pad neto uplata doprinosa koji je prethodio srpanjskom skoku.

Nedovoljno za održive mirovine

Treba biti fer pa priznati (čak i birokratima u HZZ-u) da je to zaista bila papirologija bez presedana u kojoj je je potpore zatražilo 85 tisuća poslodavaca u ožujku, 100 tisuća u travnju te 98,5 tisuća u svibnju. No čak i da nije bilo korone, vijest o naglom skoku zaposlenosti i pratećih podebljavanja doprinosa podigla bi ne jednu obrvu. I zato je, nažalost, ta priča toliko simptomatično hrvatska.

Pitanje zaposlenosti, radnih mjesta i reguliranja rada na daljinu dolazi na dnevni red ove jeseni. Sa sve izvjesnijim raspletom da ćemo još dugo živjeti i raditi u uvjetima koronavirusa, maski i fizičkog distanciranja nužno je propisati kako će taj radni život izgledati za poslodavce i radnike. Reforma Zakona o radu, međutim, samo je jedna strana medalje. Premda intervencije u taj propis već sada izazivaju žučne rasprave, od definiranja troškova do kontrole produktivnosti, nužno je ne zaboraviti i drugu stranu.

A druga strana medalje tržišta rada jest mirovinski sustav. Njegova reforma spektakularno je propala prošle godine pod valom sindikalnih prosvjeda kada od korone nije bilo ni “k”, a gospodarstvo bilježilo nekoliko uzastopnih godina pozitivnog rasta. Svega nekoliko mjeseci kasnije realnost proračunske situacije u kojoj je prolazno vrijeme minus od 21 milijarde kuna i nikad viđen pad BDP-a, pandemija kojoj se ne nazire kraj, ponovno ju vraća na stol u nemjerljivo težim okolnostima.

Ministar financija Zdravko Marić dao je do znanja da su, osim mirovina, svi proračunski izdaci podložni promišljanjima. Pritom su rezovi, odnosno reforme, uvjet otključavanja novca iz Europskog fonda za oporavak. U zemlji u kojoj se jezičac na vagi nepovratno okrenuo prema starijima situacija da 1,55 milijuna radnika financira 1,24 milijuna umirovljenika (zanemarimo na tren iseljavanje i korona krizu) svima je jasno da ta cesta ne vodi nigdje.

A ponajmanje životu dostojnom čovjeka s prosječnom hrvatskom mirovinom. U drugom stupu štednja je dosegla 113 milijardi kuna, nedovoljno za održive mirovine budućih umirovljenika, no dovoljno da golica maštu svima koji bi ih “bolje i pametnije” upotrijebili, naravno uz uvjet da ih prvo – konfisciraju.

Zato je unatoč političkim prepucavanjima i sindikalnom pritisku nužno produljiti radni vijek i penalizirati prijevremena umirovljenja. Nažalost, alternative nema – matematika ni vrijeme naprosto nisu na našoj strani.

Ista pravila igre za sve

Na političkom pragmatizmu, politici nezamjeranja glasnim i utjecajnim povlaštenim skupinama Hrvatska je propustila povlačiti teže poteze. Umjesto po principu “krov se popravlja kad sije sunce” sada te iste poteze mora vući s rupom u državnoj blagajni, rekordnim padom BDP-a i prijetećim golemim skokom nezaposlenosti.

Tko zna, možda će u tim ekstremnim okolnostima lakše biti opravdati rezove poput reforme teritorijalne uprave, rezanja desetina tisuća izmišljenih radnih mjesta u birokraciji, reforme povlaštenih i braniteljskih mirovina… Jer, ako je mirovinski sustav druga strana medalje tržišta rada, onda i braniteljske mirovine – nekoliko puta veće od nacionalnog prosjeka – moraju dijeliti sudbinu ostatka zemlje.

Ako se izmjenama krovnog radnog propisa od radnika traži da budu fleksibilniji, rade na daljinu i nekoliko godina dulje prije prava na mirovinu, od poslodavaca u privatnom sektoru da preko noći promijene mentalni sklop i privremeno snalaženje pretvore u trajne mogućnosti, onda isto mora vrijediti i za proračunske korisnike.

Predugo je linija demarkacije išla laserski precizno između javnog i privatnog sektora: ono što vrijedi za zaposlenike države za mnoge u realnom sektoru često zvuči kao znanstvena fantastika. To ne znači nekontrolirano rezanje i kaos već korak u smjeru da ista pravila igre vrijede za sve.

Nema zemlje u svijetu gdje je lako raditi nepopularne rezove, no zadatak je tim teži ako građani percipiraju objektivne nepravde na svoju štetu. Od laganog života u državnoj upravi za mnoge (nikako ne sve) bez straha za radno mjesto, izmišljenih natječaja od zapošljavanja do koncesija po stranačkim vezama, nabavke skupih službenih automobila i rastrošnosti po službenim karticama.

Korona nam je prilika da zemlju konačno dovedemo u red, ali nipošto da teret podnese samo jedna društvena skupina. Poput radnika u privatnom sektoru. Uspijemo li u tome, možda (uz saniranje posljedica korona krize) naposljetku uspijemo postići nemoguće: skok zaposlenosti i uplata u drugi stup koji neće biti – administrativna greška.