Američki savezni omjer javnog duga prema BDP-u uvelike se povećao za vrijeme Velike recesije 2008.-2009. nakon koje je nastavio s rastom pa je rastao sa 62% u 2007. na 90% u 2010. Do 2019. dosegao je 106% i Kongresni ured za proračun upozoravao je da će uzajamni fondovi za socijalno osiguranje i zdravstvenu skrb biti potrošeni do 2028.

Brojni ekonomisti tvrdili su da je omjer javnog duga prema BDP-u od 100% već ionako zabrinjavajuće visok te da će buduća povećanja poreza neophodna za njegovo smanjenje biti ogromna.

Tada je došla bolest Covid-19. Suočene sa zatvaranjem gospodarstava i propašću gospodarskih aktivnosti, vlade diljem svijeta odobrile su ogromne dodatne rashode premda se očekivao pad prihoda.

Nakon projekcije godišnjeg fiskalnog deficita od 1 bilijuna dolara prije pandemije, Kongresni ured za proračun povisio je svoju procjenu za fiskalnu godinu 2020. za dodatnih 2,2 bilijuna dolara, iza čega je slijedilo dodatnih 0,6 bilijuna 2021. Prema Vijeću za odgovoran proračun, to iznosi 17,9% BDP-a u 2020. i 9,9% u 2021. Kako sada stoje stvari, očekuje se da će savezni dug doseći 108% BDP-a do iduće godine.

To znači da je u razdoblju od samo sedam mjeseci omjer američkog javnog duga već premašio razinu akumuliranog duga za vrijeme dvije godine Velike recesije i to čak niti ne uključuje dodatne zakone o namjenskoj potrošnji koje Kongres tek treba usvojiti.

Usuglašeno stajalište je da su ti rashodi opravdani, s obzirom na do sad neviđene, strašne okolnosti pandemije. Međutim, donositelji politika moraju priznati da će mjere za smanjenje omjera javnog duga prema BDP-u biti hitno potrebne nakon što virus bude doveden pod kontrolu.

Učinkovita financijska represija

Neki ekonomisti zasigurno tvrde da se u ovom okruženju niske inflacije i niskih kamatnih stopa, ne bismo trebali zabrinjavati zbog visine saveznog duga, pri čemu se implicira da je potrebno čak dodatno povećati deficite za financiranje infrastrukture i ostale potrošnje dok su troškovi zaduživanja tako niski. No nema jamstva da će se današnji financijski uvjeti nastaviti do unedogled.

Upravo suprotno, ako investitori počnu vjerovati da će potencijalno povećanje duga iziskivati veće kamatne stope da bi se potaknulo ljude da se zaustave, oni neće svjesno ići u novi dug po prevladavajućoj niskoj stopi.

U bilo kojem naprednom gospodarstvu, izgledi da vlada možda neće moći odgoditi otplatu duga u cilju financiranja svojih rashoda jednostavno je neprihvatljiva opcija. No dok je smanjenje postojećih i potencijalnih fiskalnih deficita očito rješenje problema, ono je također najteže postići s političkog aspekta.

To podrazumijeva da će postojati veliko iskušenje da se smanji dug uz pomoć mjera poznatih kao “financijska represija”. Donositelji politika mogli bi pokušati smanjiti troškove otplate duga kroz ograničenje kamatnih stopa koje financijske institucije – uključujući banke i mirovinske fondove te osiguravajuća društva – smiju plaćati.

Gornja granica kamatnih stopa omogućuje vladama prodaju i produljenje dospijeća državnih obveznica po nižim kamatnim stopama nego što bi inače bilo moguće jer štediše ne mogu dobiti bolji povrat drugdje. Vlade su čak određivale takve gornje granice na kamate koje zajmodavci mogu naplaćivati, što je rezultiralo racioniranjem kredita za sve potencijalne zajmoprimce.

Kad joj se pribjegavalo u prošlosti, financijska represija je bila učinkovita, smanjila je omjer javnog duga prema BDP-u u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata sa 116% u 1945. na 66,2% u 1955. (i naknadno još više).

Povrh toga, Carmen M. Reinhart, sada glavna ekonomistica Svjetske banke i Maria Belen Sbrancia iz Međunarodnog monetarnog fonda procijenile su da su između 1946. i 1955. Sjedinjene Američke Države podmirile dug u iznosu 5,7% BDP-a na godišnjoj razini uz pomoć financijske represije.

Došlo je do tog postupnog smanjenja jer su gornje granice kamatnih stopa bile niže od stope inflacije, što je rezultiralo negativnim stvarnim povratom vjerovnicima za vrijeme tog razdoblja. Reinhart i Sbrancia predviđaju da su kamatne stope bile pozitivne, američki savezni dug 1955. iznosio bi 141,4% BDP-a. Ta razlika od 75 postotnih bodova odražava iznos za koji bi se državni dug povećao da vlada nije pribjegla financijskoj represiji, a da je sve ostalo bilo isto.

Šteta za gospodarstvo

Ipak, od tada su analitičari došli do zaključka da je financijska represija smanjila rast BDP-a i da je bila štetna za gospodarstvo. Financijska represija preusmjerava privatnu štednju s privatnih ulaganja prema državnim vrijednosnim papirima – što je obično popraćeno rastućom inflacijom zbog prekomjerne potražnje po kontroliranoj kamatnoj stopi.

Iz tih razloga gotovo uvijek popraćena je relativno sporijim rastom. Tek je u 1980-ima bilo dozvoljeno da kamatne stope određuju tržišta.

Dok veliki fiskalni deficit može biti opravdan zbog pandemije, političari i javnost trebali bi znati da će biti potrebno riješiti problem opasno visokog omjera javnog duga prema BDP-u čim prođe trenutačna kriza. U protivnom bi spona visoke inflacije i sporog rasta koja prati financijsku represiju mogla ugušiti oporavak.

Jedna mogućnost bila bi da Kongres donese odredbe za predstojeća povećanja poreza ili da odredi vremenski raspored vezano uz porez na ugljik, porez na dodanu vrijednost ili dodatnu naknadu na porez na dohodak. One bi mogle stupiti na snagu kad god nezaposlenost padne ispod neke unaprijed određene razine i mogle bi biti intenzivirane usporedno s daljnjim oporavkom gospodarstva.

Većina ekonomskih promatrača priznaje da se “normalan” rast ne može nastaviti sve dok se pandemija ne dovede pod kontrolu. Ali čak i kad dođe taj prekrasan dan, ekonomska održivost iziskivat će rješavanje pitanja visokog omjera javnog duga prema BDP-u.

© Project Syndicate 2020.