Državna poduzeća koja su do sada tvorila lojalnu bazu birača bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka postala su glavne točke otpora režimu.

Oporbena čelnica Svetlana Tihanovoska pozvala je u petak svoje simpatizere u državnim poduzećima diljem zemlje da nastave sa štrajkovima kako bi Lukašenkov režim prisilili na raspisivanje novih predsjedničkih izbora.

„Tražim od vas – nastavite i proširite štrajkove“, kazala je Tihanovoska u videoporuci, prenosi Reuters. „Ne dajte se zavarati zastrašivanjima“, dodala je političarka koja se nakon izbora na kojima je pobjedu proglasio Lukašenko sklonila u Litvu.

Iznenađeni režim

Bjelorusija se trenutno suočava s najvećom političkom krizom od raspada Sovjetskog Saveza početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Već tjednima deseci tisuća prosvjednika zahtijevaju ostavku predsjednika Lukašenka smatrajući da su izbori održani 9. kolovoza lažirani i time nelegitimni.

Unatoč tome, Lukašenko još ne pokazuje volju za raspisivanjem ponovljenih izbora. Prosvjedima su se, na iznenađenje režima, priključili i radnici državnih poduzeća, a da bi to mogao biti ključ u slamanju Lukašenkove vlasti prepoznala je i oporba. Naime, kompanije u vlasništvu bjeloruske vlade čine dvije trećine tamošnjeg gospodarstva vrijednog 60 milijardi dolara, navodi Financial Times.

K tome, neke su kompanije – poput tvrtke Belaruskali koja kontrolira petinu svjetske proizvodnje potaše – i glavni izvor deviza za vladu u Minsku. Golemi državni sektor relikt je dogovorne ekonomije koja je prije pada komunizma vladala u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima.

No, dok su ostale države nastale raspadom SSSR-a prošle kroz često bolnu tranziciju i privatizaciju, bjeloruska politička garnitura odlučila se za status quo. Lukašenko, koji je na vlasti od 1994. godine, nije gospodarstvo poveo u masovnu privatizaciju, već je odlučio najveći dio poduzeća zadržati u državnim rukama.

Ta je odluka poštedila Bjelorusiju ekonomske šok-terapije kroz koju su prošle susjedne Rusija i Ukrajina. K tome, obilne državne subvencije u tim su poduzećima stvorile lojalnu biračku bazu Lukašenkova režima. Međutim, u ovoj političkoj krizi baš te tvrtke režimu su okrenule leđa. To je postalo očito prošloga tjedna kada je predsjednik posjetio tvornicu traktora u Minsku. Umjesto srdačnog dočeka, vidno šokirani Lukašenko svjedočio je zvižducima radnika i povicima da dade ostavku.

Štrajkovi su izbili u nizu državnih kompanija, od tvornica traktora i automobila u Minsku, preko tvornice umjetnog gnojiva Grodno Azot blizu poljske granice te u Belaruskaliju.

Osim ekonomske štete – vlada procjenjuje da su štrajkovi do sada umanjili prihode državnog pročuna za 500 milijuna dolara – Lukašenkov režim prepoznao je i političku štetu koju mu gnjevni radnici nanose. I odlučio je uzvratiti.

Nema ostavke bez radnika

Radnici bjeloruskih tvornica s kojima su razgovarali novinari britanskog lista ističu kako uprave kompanija pokušavaju na sve načine spriječiti okupljanja, pa i zaključavanjem radnika u pogonima.

„Nema šanse da Lukašenko dade ostavku bez prosvjeda radnika. Režim mora zaustaviti radnike u štrakovima jer ako industrijski divovi prestanu s proizvodnjom, Lukašenko će morati otići“, tvrdi Nikita, radnik u tvornici traktora u Minsku.

Posljednje informacije s terena govore da je pritisak na radnike urodio plodom. Primjerice, u tvornici BelAZ koja zapošljava 11.000 radnika štrajkovi su prestali jer se mnoštvo radnika pribojava da će dobiti otkaz ako nastave prosvjedovati.

„Radnici su zastrašeni, prijeti im se otkazima. Govori im se kako je bio težak život u 90-ima i kako bi trebali biti zahvalni Lukašenku za ovo što imaju“, kaže jedan od radnika za FT. BelAZ se nalazi u gradu Žodino, 55 kilometara sjeveroistočno od Minska. Radnici BelAZ-a ističu kako je posao u malom gradu teško naći, a u tvornici imaju dobre plaće, za bjeloruske standarde.

Prema podacima državnog statističkog zavoda, prosječna bruto plaća u zemlji u lipnju je iznosila 1250 rubalja, što je 424 eura prema službenom tečaju središnje banke. Katia Glod, analitičarka think-tanka Centar za europske političke analize, ističe da jedina stvar koja bi stvarno mogla naštetiti Lukašenku bio bi generalni štrajk u cijeloj zemlji.

„No, da bi se to dogodilo, potrebna je vrlo snažna organizacija između štrajkačkih odbora“, dodaje Glod. Lukašenkovi protivnici među radnicima ne odustaju i tvrde da povratak na staro ne dolazi u obzir. „Ne možemo oprostiti što je učinio našoj zemlji i narodu“, poručuje jedan od radnika BelAZ-a.