Globalna dužnička kriza prijeteći se nadvija. Čak i prije nego što je bolest Covid-19 pomela svijet, Međunarodni monetarni fond izdao je upozorenje o dužničkom opterećenju zemalja u razvoju, napominjući da se pola svih zemalja s niskim dohotkom nalazi «pod visokim rizikom od duga ili je već u dugovima».

Dok se ekonomska kriza pogoršava, te zemlje suočene su s naglim smanjenjem proizvodnje u isto vrijeme u kojem paket pomoći za oporavak od krize uzrokovane bolešću Covid-19 iziskuje ogromno povećanje izdataka.

Prema Konferenciji Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju, otplata vanjskog javnog duga zemalja u razvoju stajat će od 2,6 do 3, 4 bilijuna dolara samo u 2020. i 2021. Stoga su tržišni analitičari sada natuknuli da bi gotovo 40% suverenog vanjskog duga tržišta u nastajanju i graničnih tržišta moglo biti suočeno s rizikom od nemogućnosti podmirenja tijekom sljedeće godine.

Što je još gore, mjere za suočavanje s tom dužničkom krizom bit će u frontalnoj koliziji s globalnim naporima za suzbijanje klimatskih promjena, nejednakosti i ostalih globalnih kriza u eskalaciji.

Potonut će u dužničku krizu

Stoga nam je potrebno kreativno razmišljanje o tome kako istovremeno promicati višestruke ciljeve. Moramo postići snažan oporavak od krize izazvane pandemijom i mobilizirati bilijune dolara za prijelaz na financijski stabilnije, socijalno inkluzivnije i niskougljično gospodarstvo.

U travnju su ministri financija skupine G20 podržali Inicijativu za obustavu otplate duga za privremenu obustavu otplate duga najsiromašnijim zemljama svijeta za vrijeme hvatanja u koštac s krizom uzrokovanom bolešću Covid-19. Nažalost, malo zemalja dužnica prihvatilo je tu ponudu, u strahu od toga kako bi na to mogla gledati tržišta i agencije za kreditni rejting.

Povrh toga, zajmodavci u privatnom sektoru uvelike su odbili ponuditi vlastito smisleno restrukturiranje, čime su potkopali vladine napore.

U nedostatku novih oblika potpore za likvidnost i značajnog otpisa duga, svjetsko gospodarstvo ne može se nikako vratiti na razinu rasta prije pandemije bez rizika od pojave ozbiljnih problema povezanih s klimatskim promjenama i društvenih nemira.

Znanstvenici koji se bave klimom kažu nam da za ostvarenje ciljeva navedenih u Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, globalne neto emisije ugljičnog dioksida moraju pasti za oko 45% do 2030. i za 100% do 2050. S obzirom na to da se učinci klimatskih promjena već osjećaju diljem svijeta, zemlje hitno trebaju povećati ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama kao i u njihovo ublažavanje.

Međutim, to neće biti moguće ako države tonu u dužničku krizu. Ako ništa drugo, potrebe otplate duga primorat će zemlje da pod svaku cijenu ostvaruju prihode od izvoza, uključujući slijeđenje prečica do infrastrukture otporne na klimatske promjene te povećanje vlastite upotrebe fosilnih goriva i vađenja resursa.

Takav tijek događaja dodatno bi snizio cijene robe ili sirovina, čime bi došlo do krivulje koja vodi u propast za zemlje proizvođače. S obzirom na te probleme, skupina G20 apelirala je na MMF «da istraži dodatne alate koji bi mogli udovoljiti potrebama njegovih članica usporedno s razvijanjem krize, pozivajući se na iskustva stečena u prethodnim krizama».

Jedan takav alat koji bi trebalo razmotriti jest «zamjena duga za ulaganja u klimu». U 1980-ima i 1990-ima zemlje u razvoju i njihovi vjerovnici upustili su se u «zamjenu duga za ulaganja u prirodu», gdje je oprost duga bio povezan s ulaganjima u pošumljavanje, bioraznolikost i zaštitu autohtonog stanovništva.

Taj bi koncept sada trebalo proširiti na način da uključuje ulaganja usredotočena na ljude koja se bave rješavanjem pitanja klimatskih promjena i nejednakosti. Zemljama u razvoju bit će potrebni dodatni resursi ako žele imati ikakve šanse za ostavljanje fosilnih goriva u zemlji, dostatna ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama i stvaranje prilika za radna mjesta dvadeset i prvog stoljeća. Jedan izvor takvih resursa je otpust duga uvjetovan takvim ulaganjima.

Novi alati i strategije

Politički alat tog tipa ne bi nas samo doveo na put prema oporavku, već bi također pomogao spriječiti buduće probleme održivosti duga koji se mogu pojaviti dok veći fundus fosilnih goriva i neotporne infrastrukture postaju «neupotrebljiva imovina».

Štoviše, dramatičan pad troškova pogona obnovljivih izvora energije predstavlja priliku za veliko poticanje ulaganja u energetsku infrastrukturu s nultom razinom emisija ugljika, koja bi sama pomogla u ispravljanju energetskog siromaštva i neodrživog rasta.

S obzirom na stvarnost klimatske krize, bilo bi suludo uključiti visoko rizična ulaganja u izvlačenje fosilnih goriva i infrastrukturu u bilo koju strategiju oporavka. Srećom, uz zamjenu duga za ulaganja u klimu mogli bismo aktivno potaknuti prijelaz na gospodarstvo s nižim emisijama ugljika te istovremeno stabilizirati cijene robe ili sirovina i omogućiti fiskalni prostor zemljama u razvoju za ulaganja u otpornost i održivi razvoj.

Nije upitno da brojne zemlje trebaju otpust duga kako bi učinkovito reagirale na krizu uzrokovanu bolešću Covid-19 te da zatim zaštite svoja gospodarstva od klimatskih promjena na socijalno inkluzivan način.

Za brojne ljude u zemljama koje su najranjivije po pitanju klimatskih promjena, dolaženje do resursa za takva ulaganja pitanje je preživljavanja. Skupina G20 apelirala je na MMF da razvije nove alate i strategije za predstavljanje na svojim summitima ove jeseni. Ambiciozan globalni dogovor za zamjenu duga za djelovanje u na području rješavanja pitanja klimatskih promjena i socijalne jednakosti trebao bi se naći na vrhu dnevnog reda.

© Project Syndicate 2020.

Na tekstu surađivali Kevin P. Gallagher, Stephany Griffith-Jones, Jörg Haas i Ulrich Volz