Roboti više ne dolaze, oni su ovdje. Pandemija bolesti Covid-19 ubrzava širenje umjetne inteligencije (AI), ali malo je onih koji su podrobno razmotrili kratkoročne i dugoročne posljedice.

U razmišljanju o umjetnoj inteligenciji, prirodno je krenuti sa stajališta ekonomije blagostanja – produktivnosti i distribucije. Koji su gospodarski učinci robota koji mogu replicirati ljudski rad? Takve brige nisu nove. U devetnaestom stoljeću mnogi su se pribojavali da će nove mehaničke i industrijske inovacije “zamijeniti” radnike. Iste te bojazni odjekuju i danas.

Razmislite o modelu nacionalnog gospodarstva u kojem je rad koji izvode roboti na razini rada koji izvode ljudi. Ukupan obujam rada – robota i ljudi – odražavat će broj ljudske radne snage, H, plus broj robota, R. Ovdje su roboti aditivni – oni dodaju radnoj snazi, a ne umnažaju ljudsku produktivnost. Da kompletiramo taj model na najjednostavniji način, pretpostavite da gospodarstvo ima samo jedan sektor i da kapital i ukupna radna snaga, ljudska i robotska, proizvode agregatni output. Taj output snabdijeva potrošnju neke zemlje, a ostatak ide u smjeru ulaganja, čime se povećava temeljni kapital.

Koji je inicijalni gospodarski učinak kad se pojave ti aditivni roboti? Elementarna ekonomija pokazuje povećanje ukupne radne snage u odnosu na inicijalni kapital – smanjenje omjera kapitala i radne snage – uzrokuje sniženje plaća i rast dobiti.

Treba dodati tri pojedinosti. Prvo, rezultati bi bili uvećani kad bi aditivni roboti bili stvoreni od preoblikovanih kapitalnih dobara. To bi dovelo do istog povećanja ukupne radne snage, s proporcionalnim smanjenjem temeljnog kapitala, ali pad stope plaća i povećanje stope dobiti bili bi veći.

Drugo, ništa se ne bi promijenilo kad bismo usvojili dvosektorski okvir austrijske škole u kojem radna snaga proizvodi kapitalna dobra, a kapitalna dobra proizvode robu široke potrošnje. Pojava robota još uvijek bi smanjivala omjer kapitala i radne snage, kao što je bio slučaj u jednosektorskom scenariju.

Pomažu ljudima da rade brže

Treće, postoji frapantna paralela između aditivnih robota iz tog modela i novopridošlih imigranata i njihovog utjecaja na domaće radnike. Kroz snižavanje omjera kapitala i radne snage i imigranti inicijalno uzrokuju smanjenje plaća i porast dobiti. No valja napomenuti da će povećanjem stope dobiti doći do porasta stope ulaganja. Uslijed zakona padajućih prinosa, ta dodatna ulaganja smanjit će stopu dobiti dok ponovno ne padne na normalu. U tom trenutku omjer kapitala i radne snage vratit će se na prethodnu razinu prije pojave robota, a stopa plaća ponovno će porasti.

Šira javnost općenito je zasigurno sklona pretpostavci da “robotizacija” (i općenito automatizacija) vode do trajnog nestanka radnih mjesta te stoga do “osiromašenja” radničke klase. No takvi su strahovi pretjerani. Dva prethodno opisana modela apstrahiraju iz poznatog tehnološkog napretka koji potiče produktivnost i plaće, čime postaje razumno očekivati da će globalno gospodarstvo održati neku razinu rasta produktivnosti rada i naknade po radniku.

Istina, kontinuirana robotizacija ostavila bi plaće na nižoj razini od one na kojoj bi inače bile, što bi dovelo do socijalnih i političkih problema. Moglo bi se pokazati poželjnim, kako je Bill Gates jednom predložio, ubirati porez na dohodak od robotskog rada, na isti način na koji zemlje ubiru porez na dohodak od ljudskog rada. Ta ideja zaslužuje pažljivo razmatranje. Međutim, strahovi od produžene robotizacije čine se nerealističnima. Kad bi se robotski rad povećao po neprestanoj stopi, došao bi do ograničenja prostora, atmosfere i tako dalje. Povrh toga, umjetna inteligencija dovela je ne samo do “aditivnih” robota, već i do “multiplikativnih” robota koji poboljšavaju produktivnost radnika. Neki multiplikativni roboti omogućavaju ljudima da rade brže i učinkovitije, dok ostali pomažu ljudima u izvršavanju zadataka koje inače ne bi mogli izvršiti.

Nesigurna umjetna inteligencija

Pojava multiplikativnih robota ne treba dovesti do dugotrajne recesije agregatnog zapošljavanja i plaća. Ipak, poput aditivnih robota, oni imaju svoje “loše strane”. Brojne primjene umjetne inteligencije nisu potpuno sigurne. Očit primjer su samoupravljajući automobili, koji mogu (i jesu) pregazili pješake i sudarili se s drugim vozilima. Ali, naravno, to se događa i ljudima vozačima.

Društvo u načelu nije u krivu po pitanju upotrebe robota koji su podložni povremenim pogreškama, na isti način na koji toleriramo pilote koji nisu savršeni. Moramo prosuditi troškove i dobrobiti. Radi učinkovitosti ljudi bi trebali imati pravo tužiti vlasnike robota zbog odštete. Društvo će se neizbježno osjećati neugodno vezano uz nove metode koje uvode “neizvjesnost”.

Sa stajališta etike, sučelje s umjetnom inteligencijom uključuje “nesavršene” i “asimetrične” informacije.

Doista, neki novi uređaji mogu uzrokovati ozbiljnu štetu. Primjerice, implantabilni čipovi za poboljšanje kognitivnih sposobnosti, mogu uzrokovati nepovratno oštećenje tkiva u mozgu. Tada se postavlja pitanje mogu li se donijeti zakoni i procedure da bi se ljudi zaštitili od razumnog stupnja štete. Sve to podsjeća me na kritike upućene inovacijama kroz povijest kapitalizma i slobodnog tržišta. Jedna takva kritika je i knjiga pod nazivom Zajednica i društvo sociologa Ferdinanda Tönniesa, koja je naposljetku postala utjecajnom u Njemačkoj u 1920-ima i dovela do pojave “korporatizma” tamo i u Italiji u razdoblju između dva rata – čime je došao kraj tržišnom gospodarstvu u tim zemljama.

Očito će način na koji pristupimo problemima koji su nastali pojavom umjetne inteligencije biti od velikog značaja.

No oni još nisu prisutni u širokim razmjerima i nisu glavni uzrok nezadovoljstva i posljedične polarizacije koji su zahvatili Zapad.