Petodnevni sastanak Europskog vijeća radi raspravljanja proračuna za razdoblje 2021.-2027. i paketa izvanrednih mjera za pomoć u ublažavanju posljedica pandemije bolesti Covid-19 imao je sve značajke euro-summita: duge noćne diskusije; prijetnje nekih vođa o odlasku bez dogovora i francusko-njemačko zalaganje za sporazum. Naravno, sve se završilo nezadovoljavajućim kompromisom.

Konkretno, europski vođe složili su se oko dodjele samo 390 milijardi eura od 750 milijardi eura paketa izvanrednih mjera za pomoć u obliku subvencija i preostalih 360 milijardi eura u obliku zajmova jer je «štedljiva četvorka» (Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska) inzistirala da brojka mora počinjati s tri. Je li taj dogovor imalo bolji od posljednjeg nezadovoljavajućeg kompromisa u europskom sporom maršu prema dubljim integracijama?

Tijekom 70-godišnjeg razdoblja, europska mantra bila je da ona raste kao reakcija na krize. Početni poticaj za integraciju u 1950-ima bio je potaknut Hladnim ratom. Monetarna integracija ranih 1990-ih došla je uslijed geopolitičke prekretnice uzrokovane krajem tog dugog sukoba. Nedavnije su se mnogi nadali da će kombinirani poremećaji imigracije, klimatskih promjena, ruskog revanšizma, izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika i Brexit dovesti do novog zamaha za europski projekt za koji se činilo da mu ponestaje poticaja.

Očito je za to bila potrebna ekonomska kriza izazvana pandemijom. No govoreći općenito, ekonomske krize nisu bile dobre za europske integracije. Ako išta, one obično uzrokuju podjele među Europljanima, uslijed podjela oko toga što je uzrokovalo određeni problem i što učiniti vezano uz njega. Između 2010. i 2012., dok su rasle tenzije između sjevera i juga, a zatim između istoka i zapada, euro je skoro propao, prijeteći slomom cijele Europske unije.

Kolektivno osiguranje

Za razliku od te krize, pandemija nije očito uzrokovana nikakvom određenom političkom pogreškom. Budući da su incidencija virusa, njegovo širenje i ekonomski učinci manje ili više nasumični, postoji vjerodostojan argument u korist solidarnosti kao sredstva kolektivnog osiguranja. Stoga je novi oblik mutualizacije duga u središtu novog sporazuma. Po prvi puta do sada, sama Europska unija izdat će dug, koji će podržati vlade država članica i bit će servisiran zajedničkim fiskalnim mehanizmom pod pokroviteljstvom Europske komisije.

Stoga ovaj dogovor stvara presedan i izgledno je da će učiniti imovinu u eurima privlačnijom ulagačima koji su u potrazi za sigurnim utočištem osim američkog dolara.

Međutim, kompromisni dogovor EU ostavlja još puno toga za poželjeti onima koji su tražili da se subvencije i zajmovi dodjeljuju uz više uvjeta. Takvi su prijedlozi odmah doveli do bolnih sjećanja iz krize eura, kad su nacionalne vlade zahvaćene krizom tražile treću stranu izvana na koju mogu svaliti odgovornost. To je dovelo do dvostruke diskreditacije: nacionalne vlade izgledale su nesposobne i kukavičke, a treća strana – bila to Njemačka ili “Europe” – postala je utjelovljenje okrutnosti i osvetoljubivosti. Čak i prije nedavno održanog summita bilo je općepriznato da stari (iz krize eura) oblik uvjetovanja neće biti primjeren. Zamjenik španjolskog premijera Pablo Iglesias iz stranke lijevog krila Podemos hvalio je sporazum jer nije uključio nikakve «ljude u crnom» da razdijele provedbu strogih mjera štednje ili ostalih uvjeta. Europski stabilizacijski mehanizam, nakon svog uspostavljanja uz veliku političku cijenu 2012., nije se pojavio u najnovijim raspravama.

Uvjeravanje i racionalni diskurs

No prijedlozi uvjetovanosti ovog su se puta manje ticali ekonomije nego politike. Ideja je bila da od onih koji dobivaju fondove Europske unije treba tražiti poštivanje vladavine prava, neovisnost sudstva, slobodu štampe i akademsku slobodu. Kao što je tadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk istaknuo prošle godine: «Nema Europe bez vladavine prava». No naposljetku, iliberalne vlade Poljske i Mađarske osigurale su velike svote bez ikakve garancije da će biti spriječene u daljnjem nagrizanju demokratskih institucija svojih zemalja.

Uz još više prijepora, Trumpova administracija sada raspoređuje naoružane savezne agente protiv prosvjednika prkoseći željama državnih i lokalnih vlada. Vojnici u neobilježenim zelenim uniformama pojavljuju se na ulicama Portlanda i Seattlea, a američki ministar obrane nazvao je Američke ulice «poprištem bitke». Trenutna previranja u Americi upravo su ono što Europljani žele izbjeći.

U svakom slučaju, scenarij Nacionalne garde nezamisliv je u modernoj Europi. Neće biti europskih postrojbi raspoređenih za podršku akademskoj slobodi ili pravim LGBT osoba ni u jednoj državi članici.

Suvremeno europsko upravljanje temelji se na uvjeravanju i racionalnom diskursu. Pa ipak, jedini način za postizanje da civilizirana Europa funkcionira je primjenom političke uvjetovanosti. Obrana europskih vrijednosti iziskuje kažnjavanje sustavnih povreda ljudskih prava, obustavom prava glasa tih heretika u donošenju odluka na razini Europske unije i obustavom EU plaćanja.

Europa će sada biti izgrađena kroz fiskalne transfere i obveze koje oni stvaraju. Međutim, Tusk je naposljetku u pravu: ne može biti nikakve Europske unije ako se njene članice ne pridržavaju istih standarda.