Još prije deset godina pojavila je priča o gradnji zgrade u Kneževim Vinogradima s namjenom zbrinjavanju stanovnika dviju pustara na području općine Kneževi Vinogradi – Jasenovca i Sokolovca. Tada je na smještaj u novoj zgradi pristalo 25 pustaraša. Kako piše Glas Slavonije, nedugo nakon provedene ankete počele su predradnje vezane uz gradnju zgrade koja je počela nicati u rujnu 2016. godine. I prije početka radova broj za selidbu zainteresiranih pustaraša smanjivao se. Dio ih je i preminuo, dio se odselio, a dijelu je dozlogrdilo čekanje. S gradnjom zgrade nije teklo sve glatko. Izvođač radova završio je u stečaju, morao je biti raspisan novi natječaj… Nakon niza godina, krajem lipnja ove godine devetero je stanara dobilo ključeve novih stanova. Nekoliko stanara odmah se preselilo u novu zgradu, no ima ih koji još uvijek čekaju ‘‘pravi trenutak‘‘. Sokolovac je tako ostao pust, a u Jasenovcu je još četvero stanovnika, među kojima su i Zorka Pandurović i njezin suprug Antun Vuk. Zorku je ekipa Glasa Slavonije zatekli u hladu stoljetnog drveća, ispod kojeg se skrivala od nesnosne vrućine.

– Odlučili smo ostati u Jasenovcu. Ponudili su nam stan u novoj zgradi u Kneževim Vinogradima, ali ponudu smo odbili – priča ova 70-godišnjakinja, koja je u Jasenovac došla 80-ih godina prošlog stoljeća iz Bosne. Radila je nekada na Belju, na obližnjoj farmi, ali je zatvaranjem farme ostala bez posla. Kaže kako ona i suprug žive od socijalne pomoći, odnosno s nešto manje od tisuću kuna. Upravo financije osnovni su razlog njihova ostanka na pustari.

– Od tog novca ne bismo mogli plaćati režije u novom stanu. Osim toga, tamo ne možemo držati svinje i piliće, pa čak ni psa. A nema ni vrta. Od čega onda da živimo? – pita se. Ponuđen im je jednosoban stan, sasvim dovoljan za njih dvoje, ali Zorka se pribojava drukčijeg načina života. Sobicu i kuhinju u poluruševnom objektu u Jasenovcu jednostavno ne želi napustiti. Bez obzira na to što tamo nema “gradske” vode i ostalih pogodnosti bez kojih je danas većini život nezamisliv.