Uslijed širenja bolesti Covid-19 od Kine u Europu pa zatim u Sjedinjene Američke Države, zemlje pogođene pandemijom našle su se u ludoj jagmi po pitanju nabave medicinske opreme – maski, respiratora i zaštitne odjeće. Najčešće su se trebale obratiti Kini za pomoć.

Kad je izbila kriza, Kina je već postala najveći svjetski dobavljač ključnih proizvoda, na nju je otpadalo pola cjelokupnog europskog i američkog uvoza osobne zaštitne opreme. Kad se Kina prvi put okrenula globalnim tržištima, imala je prednost gotovo neograničene opskrbe jeftinom radnom snagom.

No kako svi sada već priznaju, kinesko umijeće proizvodnje nije rezultat nesputanih tržišnih sila. Kao dio svoje politike “Proizvedeno u Kini 2025.”, kineska vlada ciljala je ambiciozna povećanja udjela domaćih proizvođača u globalnim medicinskim zalihama.

Izvješće New York Timesa iscrpno objašnjava kako je vlada dala jeftinu zemlju kineskim tvornicama, produžila rokove za subvencioniranje kredita, usmjerila državna poduzeća prema proizvodnji ključnih materijala i potaknula domaće opskrbne lance kroz zahtjev da bolnice i tvrtke upotrebljavaju lokalne ulazne materijale.

Primjerice, Sečuan, druga kineska provincija po veličini, upola je smanjila broj kategorija za koje je dozvoljen uvoz medicinske opreme. Većina bolnica obvezna je dobavljati sve lokalno, a samo je najboljim bolnicama dozvoljena dobava zaliha iz inozemstva.

U sve većoj mjeri kineska uloga u svjetskom gospodarstvu prikazuje se na način koji podsjeća ne na “nježnu trgovinu” već na imperijalnu agresiju. Rastuća autoritarinost kineskog predsjednika Xi Jinpinga i eskalacija trgovinskih sukoba s SAD-om očito također potvrđuju tu priču. Strateške i geopolitičke tenzije između SAD-a i Kine su stvarne.

One se temelje na rastućoj kineskoj ekonomskoj i vojnoj moći te nevoljkosti američkih vođa da priznaju stvarnost svijeta koji je nužno višepolaran. No ne bismo smjeli dopustiti ekonomiji da postane taocem geopolitike ili, još gore, da učvrsti ili poveća strateško suparništvo.

Miješani ekonomski model

Prije svega, moramo priznati da je miješani ekonomski model kojeg pokreće država uvijek bio temeljem kineskog ekonomskog uspjeha. Ako polovica kineskog ekonomskog čuda odražava njeno okretanje tržištima nakon kasnih 1970-ih, druga polovica posljedica je aktivne državne politike koja je štitila stare ekonomske strukture, kao što su državna poduzeća, dok su nove industrije bile iznjedrene kroz širok raspon industrijskih politika.

Kineski narod je naravno bio glavni korisnik, iskusivši najbrže smanjenje siromaštva u povijesti. No te prednosti nisu došle nauštrb ostatka svijeta. Daleko od toga. Politika rasta koja danas izaziva srdžbu ostalih zemalja razlog je zbog kojega je Kina postala tako veliko tržište za zapadnjačke izvoznike i ulagače.

No nije li kineska industrijska politika, poput one koja se primjenjuje vezano uz medicinske zalihe, nepravedna za konkurente drugdje? Trebali bismo biti oprezni prije donošenja takve presude. Standardno opravdanje industrijske politike je da nove industrije imaju za posljedicu prelijevanje učenja, vanjske učinke tehnologije i ostale društvene blagodati širih razmjera koje čine državnu potporu poželjnom.

No brojni zapadnjački ekonomisti pretpostavljaju da države baš nisu dobre u prepoznavanju industrija koje zaslužuju potporu i da domaći potrošači i porezni obveznici snose većinu troškova.

Drugim riječima, ako je kineska industrijska politika promašena i pogrešno usmjerena, kinesko vlastito gospodarstvo trpi od posljedica svega toga. Istom logikom, kad bi kineski donositelji politika učinkovito ciljali aktivnosti gdje društvene dobrobiti premašuju privatne dobrobiti, rezultirajući poboljšanim gospodarskim rezultatima, tada nije jasno zašto bi stranci trebali prigovarati.

To ekonomisti nazivaju slučajem “rješavanja tržišnih promašaja”. Želja autsajdera da blokiraju kinesku vladu u provođenju takve politike ima jednako smisla kao i sprječavanje konkurenta u oslobađanju tržišta.

To je osobito istina kad se radi o globalnim vanjskim učincima, kao što je slučaj s klimatskim promjenama. Kineske subvencije za solarne panele i vjetroturbine dovele su do pada troškova obnovljive energije – od čega ostatak svijeta ima ogromne koristi.

Milijarde za nove tehnologije

Ekonomija industrijske politike može postati složenija u prisustvu monopola i dominantnih tvrtki na tržištu. Industrijska politika može biti opravdano ograničena kada omogućava provođenje tržišne moći nauštrb ostatka svijeta. No kineske proizvođače se rijetko optužuje za podizanje cijena, što je obilježje tržišne moći.

Češće im se prigovara upravo suprotno. Takva se razmatranja vjerojatno više odnose na američke i europske firme koje su često dominantni igrači na tržištima visoke tehnologije.

Ništa od toga nije argument ostalim zemljama za sjedenje skrštenih ruku dok Kina napreduje prema sve sofisticiranijim industrijama. SAD, prije svega, ima dugu povijest uspješne industrijske politike, osobito s tehnologijama vezanima uz obranu.

Postoji načelni politički sporazum u američkom političkom spektru da je zemlji potrebna eksplicitnija industrijska politika usmjerena na dobra radna mjesta, inovacije i zeleno gospodarstvo.

Prijedlog zakona kojega je promaknuo vođa demokrata u američkom Senatu, Chuck Schumer, predlaže potrošnju 100 milijardi dolara tijekom sljedećih pet godina na nove tehnologije. Većina poticanja industrijske politike u SAD-u i Europi motivirana su percipiranom kineskom “prijetnjom”.

No ekonomska razmatranja ukazuju da je to pogrešan fokus. Potrebe, mjere i rješenja leže u domaćoj sferi. Cilj bi trebao biti izgraditi produktivnije, inkluzivnije gospodarstvo u zemlji, a ne samo nadmašiti Kinu ili pokušati narušiti njen gospodarski napredak.

© Project Syndicate, 2020.