Kineski dužnosnici više puta su pozivali na bližu suradnju s Europom, ali korona kriza je spustila odnose Kine i EU na do sada neviđeno nisku razinu otkako su formalno uspostavljene diplomatske veze prije 45 godina.

Godišnji summit EU-Kina koji se održao videokonferencijski 22. lipnja pokazao je nepomirljive razlike u pitanjima kao što su novo najavljeni hongkonški zakon o nacionalnoj sigurnosti, kibernetička sigurnost i ljudska prava.

Osim toga, ništa se nije činilo primjetno uvjerljivim na gospodarskom frontu, gdje se Kina nije odazvala pozivu EU da finalizira prijeko potreban «zajednički sporazum o ulaganju», koji se bavi pitanjima državnih subvencija i nabave.

Suradnja na drugim kritičnim temama kao što su klimatske promjene, globalno upravljanje (uključujući reformu Svjetske trgovinske organizacije) i održivi razvoj čini se ograničena na puku retoriku, a ne na konkretne akcije kineske strane. Čak je i kinesko-europska suradnja na potencijalnim cjepivima koja se odnose na koronavirus i dalje skromna.

Angela Merkel, kancelarka Njemačke koja je protekloga tjedna preuzela predsjedništvo EU, imala je namjeru u susretu s najvišim kineskim dužnosnicima razjasniti do koje mjere se mogu na obostranu korist urediti ekonomsko-trgovinski i svi drugi odnosi dvije strane, ali je ipak odložila susret čelnika EU s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom koji je bio planiran za rujan u Leipzigu.

Kinu ne treba izolirati

Njemačka kancelarka se ne slaže s Washingtonom da Kinu treba izolirati i svi europski lideri su zauzeli stav da Kina jest «sistemski rival», ali i neophodan «strategijski partner».

Štoviše, mnoge europske države, posebno one na istoku i jugu kontinenta, smatraju da Kina mora ostati trgovinski partner, kineske investicije u Grčku i Italiju su tamo ocijenjene kao dobrodošle, dok je mađarski premijer Viktor Orban mišljenja da je privlačan ne samo kineski ekonomski, već i autoritarni društveni model.

Tamni oblaci su se ipak nadvili nad odnose s Pekingom, iako EU u Kini ne vidi opasnost po svjetski mir, za razliku od čelnika NATO-a Jensa Stoltenberga, a naročito Washingtona.

Čini se da je određeno razočaranje odnosima s Kinom nastupilo i u sedamnaest zemalja središnje i istočne Europe koje su dio inicijative Kina+17.

Od oko 126 milijardi kineskih ulaganja u Europsku uniju (bez Velike Britanije) između 2000.-2019, manje od 10 milijardi dolara bilo je usmjereno u regiju CEE, od čega je 5,5 milijardi dolara otišlo samo u Poljsku, Mađarsku i Češku. Tijekom istog razdoblja, Njemačka je primila 25 milijardi, Velika Britanija 57 milijardi, a SAD čak 149,9 milijardi dolara kineskih investicija.

Unatoč toj stvarnosti, mehanizam 17+1 postao je pokretač Europske unije i njegovao zablude u vezi s odnosima Kine i CEE. Ako se kineski trendovi ulaganja u središnjoj i istočnoj Europi tijekom posljednjeg desetljeća nastave, regiji će trebati više od stotinu godina da bude jednako ekonomski povezana s Kinom koliko je zapadna Europa danas. Nakon osam godina povećane prisutnosti Kineza u regiji srednje i istočne Europe, završena su samo četiri od oko 40 kineskih projekata.

Kako bi spasila što se spasiti može, Kina je 2019. godine odlučila Grčku dodati u mehanizam 16+1, pretvarajući je u 17+1, tako da se sada može pohvaliti s uspješnijim projektima poput Pirejske luke.

Čekaju američke izbore

Rumunjska je dobar prikaz opće situacije u regiji CEE. Da su se zapadnog promatrača 2013. godine pitali o odnosima Rumunjske i Kine, vjerojatno bi odgovorili da Rumunjska želi biti «u krevetu» s Kinom.

Tada je Rumunjska bila domaćin samita 16+1, predložila i potpisala gotovo desetak projekata s Kinom, uključujući izgradnju nuklearnih, hidro i termoelektrana, i potpisala memorandum kojim se vlada obvezala da će pomoći Huaweiju da poveća svoju prisutnost u zemlji.

Socijaldemokratski premijer bio je Kini bliski prijatelj, koja je proglasila Rumunjsku vratima Kine prema Europi i željela je bilateralne odnose podići na razinu strateškog partnerstva. Sedam godina i šest vlada kasnije, 2020. godine, niti jedan od tih projekata, koji su trebali iznositi 10 milijardi dolara, nije niti počeo.

Jedini razlog zbog kojeg su neke tvornice u Rumunjskoj bile pod kineskom kontrolom u ovom razdoblju je taj što su kineske tvrtke otkupile zapadne tvrtke koje su ih u početku posjedovale: Pirelli, Smithfield, Takata, Nidera i druge.

Što se tiče odnosa Kina-EU, teško da će se nešto značajnije događati prije epiloga američkih predsjedničkih izbora koji su na rasporedu u studenome. Čvršći diskurs iz Bruxellesa daleko je od tvrdog stava Trumpove administracije, jer je potonje praćeno trgovinskim sankcijama i ograničenjima protiv kineskih tvrtki na tlu SAD-a, uključujući Huawei.

Aktualni jezik iz Washingtona možda nije baš diplomatski, ali također odražava radikalni dvostranački pristup Capitol Hilla te je natjerao saveznike SAD-a, uključujući i većinu Europljana, da preispitaju svoj odnos prema Kini.

Ako Joe Biden bude izabran za predsjednika, mogu se očekivati neke promjene koje će dovesti do transatlantskog pristupa. Što se tiče Kine, ona u konačnici svoj odnos sa SAD-om vidi kao prioritet broj jedan, što objašnjava trenutačni stav Pekinga koji se svodi na «wait and see».