Svjetsko gospodarstvo nakon pandemije čini se znatno manje globaliziranim. U njemu politički vođe i javnost odbacuju otvorenost na način koji do sada nije bio viđen nakon carinskih ratova i konkurentskih devalvacija u 1930-ima.

Nusproizvod neće biti samo usporeniji rast, već znatan pad nacionalnog dohotka za sve, osim možda za najveća i najdiverzificiranija gospodarstva.

Trenutačno povlačenje iz globalizacije započelo je pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2016., koja je dovela do carinskih ratova između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

Izgledno je da će pandemija imati čak i veći negativni dugoročni utjecaj na trgovinu, djelomično stoga što vlade u sve većoj mjeri prepoznaju potrebu da moraju smatrati kapacitete javnog zdravstva imperativom za nacionalnu sigurnost.

Današnji rizik za zatupljujući prelazak na deglobalizaciju u stilu 1930-ih je ogroman, osobito ako se nastavi pogoršavanje odnosa između SAD-a i Kine. Ludost je misliti da kaotično povlačenje iz globalizacije potaknuto krizom neće donijeti dodatne probleme koji će biti znatno ozbiljniji.

Rizik od nanošenja veće štete
Čak bi i SAD, sa svojim uvelike diverzificiranim gospodarstvom, kao svjetski predvodnik u tehnologiji sa snažnom bazom prirodnih resursa, mogao pretrpjeti ozbiljan pad realnog BDP-a kao posljedicu deglobalizacije.

Što se tiče manjih gospodarstava i zemalja u razvoju koje nisu u mogućnosti postići kritičnu masu u nizu sektora i kojima često nedostaju prirodni resursi, prekid trgovine poništio bi puno desetljeća rasta.

I to prije razmatranja dugoročnog utjecaja socijalnog distanciranja i mjera karantene. Danas su male zemlje koje nisu u bliskom gospodarskom savezništvu s nekom velikom državom ili unijom suočene s velikim gospodarskim rizicima.

Istina, globalizacija je potaknula ekonomske nejednakosti među oko jedne milijarde ljudi koji žive u naprednim gospodarstvima. Tržišno natjecanje negativno je utjecalo na slabo plaćene radnike u nekim sektorima, čak i dok je roba postajala jeftinija za sve.

Financijska globalizacija nedvojbeno je imala još veći učinak kroz povećanje dobiti multinacionalnih korporacija i kroz ponudu novih instrumenata stranih ulaganja s visokim povratom za imućne, osobito nakon 1980.

U svom bestselleru iz 2014. čiji je naslov Kapital u dvadeset prvom stoljeću, Thomas Piketty citirao je povećanje dohotka i nejednakost raspodjele bogatstva kao dokaze za propast kapitalizma.

Ali koga je on iznevjerio? Izvan razvijenih gospodarstava, gdje živi 86% svjetske populacije, globalni kapitalizam izbavio je milijarde ljudi iz beznadnog siromaštva. Stoga je sigurno da prelazak na deglobalizaciju predstavlja rizik od nanošenja štete daleko većem broju ljudi nego što je broj ljudi kojima će pomoći.

Postojećem modelu globalizacije zasigurno je potrebna prilagodba, osobito snažnim jačanjem mreže socijalne sigurnosti u naprednim gospodarstvima i, u najvećoj mogućoj mjeri, također na tržištima u nastajanju.

No izgradnja otpornosti ne znači rušenje cijelog sustava i započinjanje ispočetka. Čini se da političari lijevog i desnog krila u SAD-u ne shvaćaju koliko zemlja ima za izgubiti od deglobalizacije.

Prije svega, globalni trgovinski sustav dio je cjeline u kojem je SAD hegemon u svijetu gdje većina zemalja, uključujući Kinu, ima važnu ulogu u funkcioniranju međunarodnog poretka.

Negativni šok opskrbe
Osim političkih posljedica, deglobalizacija također predstavlja ekonomske rizike za Ameriku. Prije svega, izgledno je da su brojni benigni čimbenici koji danas omogućavaju američkoj vladi i američkim korporacijama znatno veće zaduživanje od bilo koje druge zemlje povezani sa središnjom ulogom dolara u sustavu.

Također, širok raspon ekonomskih modela pokazuje da usporedno s povećanjem carinskih tarifa i trgovinskih trvenja, financijska globalizacija smanjuje se barem proporcionalno.

To ne podrazumijeva samo nagli pad dobiti multinacionalnih kompanija i bogatstva tržišta dionica, ali može značiti i značajan pad strane potražnje za američkim dugom.

To baš ne bi bilo idealno u razdoblju u kojem se SAD mora zaduživati u ogromnim razmjerima u cilju očuvanja socijalne, ekonomske i političke stabilnosti.

Na isti način na koji je globalizacija bila glavni pokretač današnje niske inflacije i kamatnih stopa, preokretanje cijelog procesa moglo bi naposljetku potaknuti kretanje cijena i kamatnih stopa u drugom smjeru, osobito s obzirom na ono što se čini trajnim negativnim šokom opskrbe uzrokovanim bolešću Covid-19.

Nije potrebno niti reći da predstoje druge borbe koje iziskuju međunarodnu suradnju, osobito vezano uz klimatske promjene.

Bit će još teže motivirati gospodarstva u razvoju na obuzdavanje emisija ugljikovog dioksida ako globalni trgovinski kolaps naruši jedini najjači zajednički poticaj koji zemlje imaju u cilju održavanja globalnog mira i prosperiteta.

Čak i ako SAD zanemari učinke deglobalizacije na ostatak svijeta, trebao bi se sjetiti da postojeća velika potražnja za sredstvima u dolarima uvelike ovisi o velikom trgovinskom i financijskom sustavu koje neki američki političari namjeravaju smanjiti.

Ako deglobalizacija ode predaleko, niti jedna zemlja neće biti pošteđena.

© Project Syndicate, 2020.