Predizborna kampanja službeno nije ni počela, ali smo ipak u kampanji. I kao i svaki put do sada, govorimo o Ini. Protekli tjedan obilježili su novinski članci o tajnim dokumentima kojima se izdaju nacionalni interesi, no je li izvoz nafte zaista povreda hrvatskih interesa ravna veleizdaji?

Sentiment prema Ini je razumljiv – radi se o jednoj od najvećih kompanija u Hrvatskoj koja za državu ima strateški značaj.

Politički režimi, stranke i zainteresirane strane koje su se tijekom više od 50 godina bile uključene u upravljanje ovom tvrtkom stara su priča u svakoj kampanji, a broj otvorenih pitanja i kompleksnost međuvlasničkih odnosa nebrojeno su puta punili naslovnice. No pogledajmo priču o Ini iz kuta tržišta.

Hrvatska pokriva oko 20 posto potreba za naftom, ostalo je uvoz. Istovremeno, prerada do sada manjim dijelom domaće i većim dijelim uvozne nafte u derivate, te njihova daljnja prodaja Inu čini najvećim izvoznikom u zemlji. I dok je izvoz derivata apsolutno prihvatljiva kategorija, izvoz sirove nafte je apsolutno neprihvatljiv.

Zašto? Tko u tržišnoj ekonomiji, u vrijeme mira, određuje što se može, a što ne može izvoziti? Jesu li kriteriji takve interpretacije utemeljeni na samom proizvodu? Količinama? Vrijednosti? Ili nečem drugom?

Ako bi kriterij bio proizvod, zašto na isti način ne tretiramo i druge proizvode koje izvozimo i koje smatramo nacionalnim blagom poput vode ili drva? U ovom smo kategorijama itekakvi izvoznici. Za naftu čak imamo i zakone kojima možemo zabraniti njen izvoz u slučaju izvanrednih stanja.

Ako je u pitanju količina, pa naftu cijenimo drukčije jer je ima malo, dvije su stvari nejasne – znamo li kada natočimo gorivo otkud je njegov sastav ili nas više zanima cijena i kvalitete? Nekako se logičnijim čini da nam je fokus na kompleksnosti postrojenja koje prerađuje tu naftu da bi dobili kvalitetu koju trebamo i što nižu cijenu.

S druge strane, možda tih 15 do 20 posto želimo čuvati “kao oči u glavi” jer nam jamči barem mali dio energetske neovisnosti. No ako smo svjesni da uvozimo oko 80 posto i ako smo svjesni da se čak i daleko većim istraživanjem neće pridobiti veće količine, gdje je tu neovisnost?

Cijenu je lako utvrditi

Ako govorimo o vrijednosti, cijena nafte na tržištu lako je dostupan podatak. Kretanja je lako moguće provjeriti i po toj logici hrvatska nafta vrijedi kao i ostale nafte sličnog sastava, bez obzira na nacionalnost.

U bivšoj su državi dvije rafinerije pokrivale daleko veće tržište od današnjeg. Obje su radile i time jamčile opstojnost velikog broja radnih mjesta. Koliko su bile uspješne ili ne, ostaje pitanje.

Ipak, danas je situacija drukčija. Ono što pomalo zaboravljamo jest da Ina posluje na tržištu i da je izlistana na burzi. To tržište daleko je drukčije od onog prije 30 godina. Konkurencija postoji na globalnoj razini, potražnja je daleko manja, a u prilog joj ne idu ni trendovi te regulativa koja će 2050. znatno utjecati na naftni biznis i tehnologije te sirovine koje bi naftu postupno trebale zamijeniti.

Uzmimo u obzir i da Ina ima dva vlasnika – Vladu Republike Hrvatske, jednog od dioničara koji bi posljedično od Ininog uspješnog poslovanja trebao zarađivati kroz poreze i dividende te pratiti njen razvoj na način da se strateški projekti bitni za RH provode, a MOL je privatni vlasnik koji prije svega gleda na zaradu, odnosno profitabilnost poslovanja, a ne socijalne politike.

Više novca državi

Tržište ne poznaje kategoriju domaće i strane nafte, tržište poznaju robu i njenu cijenu. Biti uspješan poslovni subjekt koji svoj proizvod prodaje na slobodnom tržištu po cijenama koje to tržište diktira je cilj svakog OPG-a, obrta, tvrtke ili kompanije, ali nastaje problem kada takvo pravilo primijenimo ovdje.

Kada govorimo o nacionalnom bogatstvu poput vode, apsolutno smo ponosni što se npr. Jana prodaje na inotržištu, što gotovo cijela proizvodnja hrvatske tune ide u izvoz… Da se ne radi o Ini nego o bilo kojoj drugoj “perjanici hrvatskog gospodarstva” bi li imali isti pristup?

Teško se oteti dojmu da želimo Inu koja dobro posluje, ali samo pod uvjetima koji ne vrijeđaju naše osjećaje – jer manje nas muči prodaja nafte od činjenice da ta nafta ide u Mađarsku ili Slovačku, odnosno MOL. I zašto mislimo da Mađarskoj treba ta nafta?

Ako količine domaće nafte na godišnjoj razini zadovoljavaju 15 posto naših potreba, koliko zadovoljavaju u jednoj Mađarskoj koja ima dvostruko više? Trenutno iza te priče, ne ulazeći u dubinu odnosa između dva dioničara ili dvije države, stoji činjenica da tehnički ta nafta zbog infrastrukturnih nedostatka može jedino u izvoz na prodaju, ako željeznicom ne ide u Rijeku.

Mogla bi u Sisak, ali ako Sisak negativno posluje kod prerade nafte, kojem je dioničaru u interesu podržavati nešto što donosi gubitak? U tom smislu, legitimno je na nafti zaraditi, bilo preradom ili prodajom ako je to isplativije i kompaniji zbilja donosi veću dobit.

Iz perspektive dioničara, važno je u ovom trenutku osigurati provođenje investicije u Rijeci, jer smo svjedoci godina kašnjenja. Samo razvoj Ine može nam osigurati da i u budućnosti imamo vlastitu domaću proizvodnju derivata, da gradimo izvoz tih istih derivata i da na kraju krajeva Ina pozitivno posluje. U svemu tome, na dioničarima je da istovremeno promišljaju i njenu budućnost kad nafta više ne bude imala ulogu koju ima danas.

Računica je jednostavna – veća dobit Ine, više novaca ide državi – kroz poreze, isplate dividendi, zapošljavanje radnika koji će također državi plaćati poreze svojom potrošnjom i tako održavati ekonomiju, itd. Da li stvarno mislimo da MOL i hrvatska Vlada žele smanjili Ininu profitabilnost pa tako sebi direktno izbiti milijune koje ubiru svake godine od Ininog poslovanja?

U poslovnom svijetu na kraju dana jedino što se računa je dobit, a sve rasprave oko toga je li hrvatska nafta išla lijevo ili desno čine se kao skretanje pozornosti na detalj koji zaklanja pogled na širi kontekst, a to je budućnost ove zemlje i njene proizvodnje, odnosno gospodarstva.