Novi 208 prekraja pravila B segmenta! Tom se ponositom tvrdnjom Peugeot nedavno pohvalio u priopćenju kojim je prenio vijest da je njihov spomenuti model u opakoj konkurenciji u Ženevi izborio titulu Europskog automobila godine za 2020.

I mada su priopćenja, naravno, gotovo uvijek nakićena i velebna, u ovom slučaju i sama bih potpisala navedenu tvrdnju ovog francuskog proizvođača. Jer novu generaciju 208-ice zaista su izveli maestralno. A budimo iskreni, malenom automobilu iz inače sve samo ne raskošnog B segmenta nije lako “prišiti” magnetsku privlačnost.

Peugeotu je s ovim modelom uspjelo baš to. Bez imalo pretjerivanja, ne sjećam se kada je neki automobil ovog ranga tijekom testiranja izazivao toliko pažnje i lijepio na sebe takvu masu oduševljenih pogleda. Jer, nema ama baš nikakve dvojbe – novi 208 je na prvu pravi dizajnerski draguljčić, izuzetno trendovski ušminkan primjerak u kojem estetika vodi glavnu riječ. Srećom, priča o njegovom uspjehu nije stala samo na tome pa je i ovaj sedmodnevni test dokazao da je 208 puno više od lovca na poglede.

Muke po ‘upoznavanju’

No, moram priznati da naše upoznavanje nije odmah krenulo uigrano. Jer, odmah po ulasku u automobil suočila sam se s njegovom, po meni, najvećom manom. Pronalazak idealne vozačke pozicije bio je prava muka. I teško da ću ikad shvatiti, a kamoli opravdati to neumorno Peugeotovo inzistiranje na nezgrapno rezanom vrhu i dnu volana te nespretno postavljenoj instrument ploči koju, ma kako tehnološki napredna bila, nitko ne vidi kako spada. Izuzev možda nekih dvometraša.

Kao i u većini ostalih novijih modela ovog brenda, konstrukcija instrumenata u kombinaciji s tim nespretnim upravljačem naprosto je promašena. Zbog nje vam u želji da nađete idealnu upravljačku poziciju preostaje samo da sjedalo podignete na najvišu moguću razinu, što u ovako malenom i niskom automobilu nikako nije prirodno, ili pak volan doslovno spustite na koljena. Da stvar bude apsurdnija, osobno zapravo preferiram izuzetno duboko spuštanje upravljača, ali što je previše – previše je. Ali, dobro….

Kada sam se nekako uspjela smjestiti, pažnju mi je od same vožnje stalno odvraćao sam kokpit. Kako najnoviji trendovi pa i želje suvremenih kupaca nalažu, sve je u interijeru jako naglašeno i koliko god raskošno i moderno takav stil izgledao, meni je tog sjaja ipak bilo mrvu previše.

Ipak, kvaliteta materijala i završna obrada uistinu su kao u višoj klasi, a sve je smisleno uklopljeno i nadohvat ruke (izuzmemo li činjenicu da se klimatizacijom upravlja isključivo putem ekrana na dodir). I već spomenuta instrument ploča zahtjeva navikavanje, budući da je riječ o posve novoj tehnologiji sa slojevitim 3D prikazom, ali teško da se ona može staviti na popis mana, već je jednostavno novitet koji traži prilagodbu.

Ono što mi se u interijeru najviše svidjelo činjenica je da nije skučen, sjedala su pažljivo konstruirana i vrlo udobna pa taj dio priče funkcionira jako dobro. O stražnjoj klupi ne treba pričati bajke, zna se koliko mjesta možete očekivati u ovom tipu automobila i tu niti u jednom modelu iz segmenta ne bi bilo fer očekivati ono što zbog svojih gabarita ne mogu pružiti. Isto vrijedi i za prtljažnik.

Početak priče za pamćenje

Kada su se oči odmorile od svih ušminkanih detalja i high-tech noviteta u kabini, mogla sam se skoncentrirati na vožnju. I tada zapravo počinje priča zbog koje ću novi 208 vjerojatno još dugo ubrajati među automobile koji su mi najbolje “sjeli”. Je li to dijelom i zbog estetskih detalja gotovo preslikanih iz prelijepog i dizajnerski revolucionarnog 508 – ne znam, ali vožnja novog 208 me u startu podsjetila na osjećaj kakav sam imala testirajući drastično transformiranu Peugeotovu limuzinu.

A osjećaj je sjajan! Kao i 508, i novi 208 se fenomenalno drži na cesti, bez imalo tendencija naginjanju ili “plesanju”. Bespogovorno drži zadani smjer i odlično se ponaša u zavojima pa mami na žustrije manevre i iskušavanje karaktera automobila, ali i samog vozača. Iznenađujuće je dobro zvučno izoliran, čak i ozbiljne brzine na autocesti kabinu neće ispuniti bukom, što je za ovako malen automobil prava rijetkost. Rijetkost je i to da u ovakvom tipu automobila osjetite tako dobar odaziv s podloge, a istodobno se osjećate sigurno i stabilno.

Testna verzija klasični je 1,5 dizelaš sa 100 konjskih snaga i 250 Nm okretnog momenta. I sada dolazimo do stavke u kojoj se ne slažem s većinom kolega koji ovom BlueHDi motoru zamjeraju – tromost. Jer niti u jednom trenutku ovog testa takva mi ocjena nije bila ni u primisli. Kada znate u kakav auto sjedate i što mu je pod haubom treba biti realan. Doduše, jasno mi je zašto mnogi prigovaraju dizelašu u 208 – “kvaka” je u većini slučajeva u tome što su na testu prvo imali benzinca iste konjaže, koji zaista je osjetno startniji i življi, no u njemu ću detaljno u sljedećem izdanju After 5 rubrike.

stina je da početna ubrzanja u ovoj dizelskoj izvedbi nisu poletna što svjedoči i podatak o 10,2 sekunde potrebnih za postizanje brzine od 100 kilometara na sat, ali nitko nikad ovaj model ni nije reklamirao kao sportski.

Sustezanje motora pri početnim ubrzanjima ima, ali to ova dizel mašina itekako nadoknađuje pri višim brzinama kada do izražaja dolazi njegova zavidna uglađenost. Ne napreže se, ne “grca” i ne opire stiskanju gasa tako da i na autocesti jamči užitak u vožnji čak i pri, za ovaj segment, dosta izazovnim brzinama.

Putuje kao veliki

Zbog takve osobnosti s dizelskom verzijom možete se mirne duše zaputiti i na duži put, naravno onaj koji ne podrazumijeva tone prtljage i brojne suputnike. Jako važnu ulogu u kreiranju takvog dojma odigrao je ručni mjenjač koji sada ima šest brzina.

Takva konfiguracija pruža više mogućnosti za raznolikost u vožnji i pun je pogodak za novi 208. Sam mjenjač ponaša se izvrsno, duljem hodu unatoč, i jedan je od najvećih pluseva ovog automobila. S gradskim prometom automobil se dobro nosi. Brzine je, doduše, na takvim relacijama potrebno često mijenjati, ali to, vjerujem, većini vozača koji biraju ručne mjenjače ne bi trebao biti problem.

Ovu je 208-icu možda najljepše voziti po cestama izvan grada jer na njima njegova uglađenost dolazi do izražaja, a i potrošnja je minimalna – moguće ju je spustiti ispod pet litara. Inače, prosjek sedmodnevnog testa kretao se oko 6,4 litre s tim da je automobil rijetko vožen u najštedljivijem eco modu.

Pohvalila bih i jako dobar sustav za upozoravanje prelaska u drugu traku, jer manevar autonomnog povratka u vaš vozni trak odrađuje suptilno, a učinkovito. U nekim automobilima ta je postavka nedovoljno uglađena i povratak na pravu putanju zna biti naprasan, pa često taj problem nadjačava korist takvog sigurnosnog sustava. Inače, paket opreme Allure donosi još more tehnoloških unapređenja koja dobro funkcioniraju.

Na kraju treba upozoriti da šarm ovog Francuza ima cijenu. Sa spomenutim paketom opreme ona se penje na 142,8 tisuća kuna, dok skromnija Active izvedba stoji 130 tisuća. Ali kako živimo u doba kad jeftini automobili više ne postoje, sumnjam da će ovaj mamac za poglede imati problema s nalaskom novih vlasnika.