Nema besplatnog ručka – neslužbena je zakonitost u ekonomiji (a i u životu). Sve ima svoju cijenu iako ona možda nije sasvim jasna odmah i sada. Često vrijedi što kasnije postane poznata, to je u pravilu veća.

Sasvim sigurno da će to vrijediti i za obveznice koje Europa sprema za oporavak, a dok se članice natežu o krucijalnim detaljima – tko će izdati dug, kako ga trošiti i tko će za njega garantirati – kod nas se već naveliko kalkulira kako najbolje potrošiti ono što od 500 milijardi eura dokapa do Hrvatske.

Stvari u Europi ne stoje dobro, svjesni su toga i u zemljama “štedišama”. Italija je de facto u bankrotu, iako i ne de iure, a i druge zemlje poput Francuske i Španjolske imaju značajno pogrošanje javnih financija. S koronavirusom u prvom planu je borba protiv epidemije i spašavanje ljudskih života, no ta je cijena, pokazalo se i kod nas, za ekonomiju izuzetno visoka.

Svjesni su i da bi kombinacija smrti od COVID-a 19 (kojima je najviše pogođene dobar dio ekonomski problematičnih zemalja) i pokošene ekonomije, mogla biti ubitačna za budućnost Europe.

Čemu Europska unija ako članice u pandemiji nove i nepoznate bolesti zabranjuju izvoz maski i medicinske opreme onima gdje ljudi umiru u tisućama? Ili, kad se najgora zdravstvena kriza naposljetku (pri)mirila, no ekonomija ostala poharana, nema solidarnosti kad su tisuće ostale bez posla jer su nebrojene tvrtke i obrti stavili ključ u bravu?

Ljepilo Unije

Koliko god Europa u prvi plan gurala ideju solidarnosti, ljudskih prava i brige za zelenu budućnost, ljepilo Unije čine ekonomski interesi. Upravo je na njima ona i nastala kao garancija da se užasi II. Svjetskog rata više neće ponoviti ako Stari kontinent bude prosperitetno disao i živio – zajednički. Zato ne čude vijesti da čak i kritičari obveznica koje bi punile taj fond, tradicionalni “štediše”, nisu toliko žestoki u kritikama obveznica kao inače.

Ideja koja stoji iza tih obveznica je da Europska komisija jeftino izda vrijednosni papir, na konto vrhunskog rejtinga, posudi novac i proslijedi ga u fond za oporavak Europe. Na taj način se članicama ne bi dodatno bildao javni dug koji će ionako biti nuspojava korone u godinama koje dolaze. No, nekoliko je problema koji se guraju ispod tepiha. Prije svega, tko će za taj dug garantirati i tko ga vraća?

Kad kao građanin odete u banku posuditi novac, u najboljem slučaju tražit će vas zadužnicu. U najgorem, garanciju da ćete dug vratiti hipotekom na stan ili kuću. U svakom slučaju, radilo se o 100 kuna ‘minusa’ ili milijun kuna, za dug garantirate imenom i prezimenom. Europska komisija kao izvršna grana Unije nema dovoljan proračun da bi investitorima na međunarodnom tržištu duga garantirala otplatu glavnice pri dospijeću za 10, 20 (ili 50?) godina.

To implicira da će za dug indirektno ipak garantirati članice i to vjerojatno povećanim uplatama u europskim proračun jednom u budućnosti.

I tu nastupa potencijalni problem; dok se u Hrvatskoj, a za pretpostaviti je i u drugim zemljama, već naveliko gleda kako najbolje potrošiti sredstva i ubrzati oporavak, nitko ne spominje mogućnost da bi se povećavale kontribucije prema Bruxellesu.

Gore od toga je što građane zapravo nitko ništa ne pita niti im daje mogućnost da o tome glasuju, a to posljedično opet poteže pitanje legitimiteta i demokratskog deficita. Stari je to argument kritičara Unije, koji u ovom najnovijem izdanju dolazi kao neplanirana, ali ujedno fantastična municija populistima, raznim pernarima i marinelepenima širom Europe. Pandorina kutija koja samo čeka trenutak otvaranja.

Korekcija javnog duga

Koliko kod da se Vlada neizmjerno hvalila fiskalnom konsolidacijom proteklih nekoliko godina, a ona je bila jedan od rijetkih dobrih ekonomskih poteza, bila je kronično nedostatna. Kritike da je javni dug trebalo spuštati brže što se moglo u vremenu ultra jeftinog novca a tražilo je reforme, otišle su u vjetar, a Vladi koja je političkom trgovinom održavala većinu u Saboru nije na pamet padalo talasanje, recimo diranjem u povlaštene mirovine ili teritorijalni ustroj.

Naravno da pandemiju koronavirusa i svjetski ‘lockdown’ nitko nije mogao očekivati, no o usporavanju ekonomskog ciklusa se naveliko govorilo. Čak i ideja da bi turizam i posljedično BDP mogao stradati od, recimo, tankera prolivene nafte ili nekog luđaka s bombom, nije baš bilo nemoguće zamisliti.

Hrvatska je na valu optimizma i prokušanog recepta bježanja od reformi izabrala polaganu korekciju javnog duga s nadom brzog ulaska pod kišobran eura. Sad plaćamo cijenu tog kockanja. Javni dug će ove godine eksplodirati, Vlada optimistično računa da će sa 73,2 posto skočiti na 88 posto udjela u BDP-u, no bankari su skloniji pretpostavci da će to biti i 100 posto.

Istovremeno, primjerice, Bugarska i Rumunjska imaju nama nezamislivo komotni fiskalni prostora s javnim dugom od 20,4%, odnosno 35,2% BDP-a. Razina domaće zaduženosti veže ruke za daljnje izdašne poteze za spas gospodarstva pa nije ni čudo da Vlada iščekuje vijesti o briselskom fondu kao pustinja kišu. I već crta grafikone, tabele i važe projekcije (kome i) kako potrošiti milijarde.

Jedino što nitko ne spominje ono što svaki odrastao čovjek zdrave pamet dobro zna: dug uvijek ima ime i prezime jer u ekonomiji nema besplatnog ručka. Dok se u Hrvatskog već rasprostire stol, pale svijećnjaci i vadi srebnina, nitko ne pita: “A, koja je cijena?”.