Mladi u Hrvatskoj u prosjeku s osamostaljivanjem počinju tek nakon 30. godine.

Prema istraživanjima čak tri četvrtine mladih živi s roditeljima (48% posto u EU), a tek ih 5 posto živi samostalno. Zanimljiva je činjenica da bi samo jedna četvrtina mladih da im financije to dopuštaju odlučila živjeti samostalno.

Nesigurna vremena

Što je glavni uzrok tako kasnog osamostaljivanja pitali smo prodekana jedne visokoobrazovne institucije i gospodarstvenike. Marko Emer, direktor servisa Moj e-Račun kaže kako, usporedimo li današnje mlade koji i s 30 godina još uvijek žive s roditeljima, s generacijama iz 80.-ih ili 90.-ih, razliku čini i to da je prije 30 ili 40 godina bilo puno manje onih koji su se nakon srednje škole upisivali fakultet. “Bilo je normalno da se nakon srednje škole odmah ide na tržište rada i polako, od plaće, gradi kuća. Danas se taj omjer u potpunosti promijenio i mladi se sve češće, umjesto za nesigurno tržište rada, odlučuju na visokoškolsko obrazovanje i tada, u najvećoj mjeri, ovise o financijskoj potpori roditelja.

Nažalost, čak i kad završe fakultete, u rijetko kojem gospodarskom sektoru su plaće dovoljne da pokriju troškove života, tako da netko s plaćom od 5000 kuna teško da si može priuštiti nerealno visoke cijene stanarina, plaća hranu i usput se još i zabavi.”, kaže Emer i napominje kako je u velikoj mjeri na takvo ponašanje mladih utjecala i gospodarska kriza, odnosno recesija koja je pogodila čitav svijet i od koje se Hrvatska oporavljala gotovo 10 godina.

“Kada ulazite u formativne godine s osjećajem da se sve može urušiti preko noći, a to evo vidimo i sad na primjeru koronavirusa kad su mnogi ostali bez posla, jasno je da živimo u jako nesigurnim vremenima i da nekad možda nije ni loše odgoditi taj ‘pravi život’”, smatra Emer. Robert Juričić iz HP Computing and Printinga ističe da budući je čovjek dio prirode, a u prirodi vrijedi pravilo da se sve radi uz minimalni mogući angažman tako i naši mladi ostaju živjeti sa roditeljima sve duže i duže.

“Da pojednostavim – ne osamostaljuju se samo zato što to ne moraju. To nam dokazuje i podatak da bi samo jedna četvrtina mladih, da im financije to dopuštaju, odlučila živjeti samostalno A to nije dobro, konformizam nije dobar. Ja vjerujem da se mladi čovjek oblikuje i kroz pozitivna i kroz negativna iskustva. Ako isključimo negativna iskustva osoba ne može rasti i razvijati se, te posljedično niti dostići svoj puni potencijal. Nisam jedan od onih koji zagovaraju ‘mladi u vojsku’, ali studirati u drugom gradu, državi, na drugom kontinentu svakako”, kaže Juričić.

Goran Luburić, prodekan za nastavu i studente Poslovnog Veleučilišta Zagreb, kaže kako smo mi nacija koja tradicionalno ‘ulaže u beton’ tj. nekretnine, za razliku od primjerice Njemačke gdje je kultura stanovanja na principu unajmljivanja uobičajena.

“Makar, ne bih rekao da smo nešto posebno drukčiji od drugih zemalja po tom pitanju. To su trendovi modernog doba. Kada ne možete planirati zaposlenje dugoročno jer tržište rada nije statično kao nekad, tada je veći izazov podići kredit na dugi rok. Kada k tome dodate da kućanstvo s jednom plaćom u urbanim srednimama može samo preživljavati, ne i živjeti, ne čudi da se na samostalni život mlade osobe odlučuju tek kada si to financijski mogu priuštiti: najčešće tek kada nađu životnog partnera. Tridesete su nekadašnje dvadesete, kažu mnogi. Ni moja generacija po tom pitanju nije bila u mnogočemu drukčija”, priča Luburić.

Antonio Buničić, softverski inženjer u Atron electronic GmbH, smatra kako u Hrvatskoj, kao i drugim mediteranskim zemljama, tradiconalno po nekoliko generacija živi zajedno. Zbog toga kaže, ne postoje očekivanja od mladih u smislu osamostavljivanja.

“Ako nema pritiska obitelji i društva, mnogi mladi koji bi i mogli priušititi samostalan život radije ostaju na ‘maminoj kuhinji’ i manjim troškovima života. Još jedan mogući uzrok kasnog osamostaljivanja je mentalitet po kojem treba posjedovati vlastitu nekretninu do čega nije lako doći. U drugim je europskim zemljama unajmljivanje stanova mnogo zastupljenije, a postoje i mjere koje olakšavaju mladima plaćanje stanarina”, kaže Buničić.

Teško do posla

Istraživanje zaklade Friedrich Ebert pokazalo je da velik broj mladih, njih 35 posto, smatra da će teško naći posao nakon obrazovanja, ali samo rijetki (6%) ističu stjecanje boljeg obrazovanja kao glavnog razloga odlaska iz zemlje.

Luburić smatra da je taj stav mladih sasvim razumljiv. Smatra kako svi koji odlaze van, odlaze zbog posla i poslovnih mogućnosti primarno.

“Odlaze zbog novaca i zbog toga što ovdje ne dobijaju, po njima, zasluženu priliku. Odlaze zbog toga što nisu prirodni lobisti i što ne žele cijelo vrijeme raditi ‘kombinacije’ da bi opstali. Odlaze jer im je dosta da klimaju glavom iako to ne bi htjeli. Odlaze jer imaju čvrst stav i karakter. Odlazak u inozemstvo zbog dodatnog obrazovanja vjerujem da čini samo marginalni udio u ukupnim odlascima”, kaže Luburić. Da je glavni razlog odlaska iz zemlje finacijske prirode. smatra i Buničić.

“Glavni razlog pesimizma u vezi nalaženja posla nakon obrazovanja je vjerojatno veliki broj nezaposlenih u istoj struci. Veliki broj ljudi upisuje fakultete koji ne osposobljavaju za deficitarna zanimanja, pa bolje obrazovanje takvima neće nužno osigurati posao u struci poslije povratka u Hrvatsku”, kaže Buničić s kojim se slaže i Juričić.

“Danas teško naći posao nakon obrazovanja, ali trebamo biti precizni i definirati što znači ‘naći posao’. Neke osobe su svjesne da ne mogu dobiti posao ‘iz snova’ u kratkom vremenskom roku – znaju da će možda raditi niže rangirane poslove i graditi svoj put do cilja. Drugi su mišljenja da će im završetak formalnog obrazovanja ponuditi posao na dlanu. Da odmah razbijemo tu premisu – neće, odnosno da budem koncizan samo mali postotak će to uspjeti. Karijera je nešto što se gradi i zahtjeva konstantnu ‘njegu’. U nama susjednim europskim zemljama postoji puno više mogućnosti za pronaći posao, ponuda je puno šira i to je privlačno mladim ljudima. Toga moramo svi biti svjesni i aktivno raditi na tome”, kaže Juričić.

Emer smatra da s obzirom na gospodarsku situaciju u zemlji, koja će evidentno uskoro biti još gora, i ovih 6 posto mladih koji se odlučuju na nastavak školovanja vani je velika brojka.

“Osobno nisam za odlazak mladih iz zemlje, iako razumijem njihovu perspektivu društva u kojem živimo, jer duboko vjerujem da njihovim snažnijim aktiviranjem i našom potporom možemo promijeniti situaciju nabolje.

Mladi ne moraju živjeti u svijetu kakav im, trenutno, ostavljamo, oni uistinu imaju moć reći dosta, od sutra ćemo drugačije, samo im treba omogućiti da se njihov glas čuje”, kaže Emer.Istraživanje zaklade Friedrich Ebert pokazalo je i da 80 posto mladih smatra kako je za uspješno zapošljavanje potrebna veza te korupciju vide kao veliki problem.

Ipak 64 posto njih smatra kako će za deset godina biti bolje nego danas. Luburić smatra da je njihov optimizam opravdan.

Promjena mentaliteta

“Ekonomska struka me naučila da ekonomske promjene nastaju iz očekivanja populacije. Ako svi očekuju da će biti dobro, tako će na kraju i biti. Svjetlo je uvijek na kraju tunela. Takav pozitivan stav treba imati uvijek u svemu”, kaže Luburić. Juričić je na sličnom tragu te kao nepopravljivi optismist kaže da za njega optimizma nikad dovoljno.

“Šalu na stranu, jako sam sretan što mladi ljudi vjeruju da će za deset godina biti bolje nego sada – to je jedini pravi put kojom svi mi moramo ići. Budući sam cijelu karijeru proveo u realnom sektoru moram reći da su za zapošljavanje u realnom sektoru najvažnije osobine samog kandidata, veza tu ne igra nikakvu ulogu. Realni sektor treba obrazovane, snažne, zainteresirane, uporne i zaigrane mlade ljude – ako ste takvi za vas ima mjesta i u kompanijama u Republici Hrvatskoj i bilo gdje u svijetu. Treba ‘odvagati’ što koja zemlja nudi i usuditi se. Ako je moguće što više prigušiti strah, jer i pogreške su dio života i niti jedna odluka nije ‘zauvijek’, niti je nepopravljiva”, kaže Juričić.

Emer pak ističe kako duboko ukorijenjeni stavovi proizlaze iz odgoja, iz onoga što nosimo od kuće, s čim smo odrastali.

“Volio bih reći da to nije tako, ali ni sam ne poznajem nikoga tko barem jednom nije iskusio da ti za ostvarenje određenog cilja, bilo to zapošljavanje ili odlazak specijalistu u bolnicu, ne treba veza. Mladi su isto to osjetili na svojoj koži, kroz iskustva svojih roditelja, roditelja njihovih prijatelja, susjeda. Strašno me veseli što ipak osjećaju optimizam da će se to promijeniti jer će za 10 godina oni biti ti koji će donositi odluke o zapošljavanju mladih. Volio bih uistinu, iz prikrajka, promatrati naše društvo u kojem će konačno na prvom mjestu biti kompetencija, trud i rad. A Hrvatska, s obzirom na svoj prirodni položaj i ljepote, zasigurno može biti idealno mjesto za život. Treba samo promijeniti mentalitet naroda u kojem je varanje u školi normalno, a za važne poslove dobri su i podobni mediokriteti”, zaključuje Emer.