Uslijed pandemije virusa COVID-19 svijet je suočen sa strašnom krizom. Budući da će za razvoj cjepiva biti potrebna barem godina dana, vlade moraju kupiti vremena kako bi spriječile preopterećenost zdravstvenih ustanova i minimizirale broj ljudi koji se razbolijevaju i umiru, a prije svega smanjile stopu novih slučajeva zaraze.

U bogatim zemljama arsenal uključuje socijalno distanciranje, boravak na jednom mjestu, zatvaranje tvrtki čija djelatnost nije prijeko potrebna te preporuke ili nametanje potrebe o nošenju zaštitnih maski.

Iako su ekonomski troškovi tih mjera u prvoj fazi grozni, poželjniji su od ekonomskih troškova i troškova po ljudskih potencijal koji bi uslijedili kad bi se dopustilo da se virus COVID-19 neobuzdano širi.

Druga runda borbe može početi kad broj novih slučajeva i smrti ne bude više u porastu ili kad bude u padu te kad kapaciteti za testiranje i praćenje kontakata budu u dovoljnoj mjeri raspoređeni da mogu prepoznati i obuzdati potencijalne pojave novih slučajeva.

Međutim, pandemija nikada neće biti pod kontrolom sve dok se igdje drugdje u svijetu bilježi porast stope zaraze. Virusna zaraza je poput šumskog požara: potrebno je samo nekoliko iskri za pokretanje njegovog izbijanja.

Bez obzira na to koliko rigorozno bogate zemlje pokušavaju spriječiti prijenos virusa preko svojih granica, uvijek će biti dovoljno propuštanja koji će uzrokovati nove slučajeve zaraze. Stoga za borbu s pandemijom, u nedostatku univerzalno raspoloživog cjepiva, virus je također potrebno obuzdati u siromašnijim zemljama, a sve su one očajno loše opremljene za taj zadatak.

Naposljetku, socijalno distanciranje i boravak na jednom mjestu nemogući su u napućenim područjima sa zajedničkim bunarima i sanitarnim čvorovima gdje brojne obitelji jedva preživljavaju od nadničarske plaće. Čak i da su te mjere provedive, zaključavanje gospodarstva u tim situacijama značilo bi gladovanje za velik broj ljudi.

Povrh toga, većina siromašnih zemalja ima neprimjerenu zdravstvenu infrastrukturu (premalo bolničkih kreveta, oskudnu osobnu zaštitnu opremu) nedovoljno financirane sustave javnog zdravstva s manjkom osoblja.

Također im nedostaju lokalni resursi za financiranje socijalnih programa, kao i devizne pričuve za uvoz prijeko potrebnog pribora i opreme. Brojne vlade već se nalaze u ozbiljnom položaju s financijskog aspekta i ne mogu pružiti niti minimalnu potporu nezaposlenim radnicima i njihovim obiteljima.

Stoga siromašnije zemlje imaju dvije sveobuhvatne potrebe. Prvo, potrebna im je dodatna potpora za njihov zdravstveni sustav kako bi mogle pružiti dostatnu medicinsku skrb svima koji se zaraze. U protivnom, doći će do povećanja broja slučajeva zaraze virusom COVID-19, moguće eksponencijalnog, a da ne spominjemo stopu mortaliteta.

Drugo, većini siromašnijih zemalja potrebno je financiranje u cilju sprječavanja široko rasprostranjenog gladovanja i ekstremnog siromaštva. Dok nekolicina njih ima barem malo fiskalnog prostora za povećanje svojih izdataka, većina nema.

MMF za zamrzavanje dugova

Bit će neophodna koordinacija među bogatim zemljama kako bi se one mogle uhvatiti u koštac s obje te potrebe. Do sada je postignut određeni napredak po pitanju financija, ali niti približno dovoljno po pitanju rješavanja krize zdravstvenog sustava.

S aspekta financija, brojna gospodarstva u razvoju i u nastajanju već su imala preopterećene proračune i zaduživala se u cilju potpore ekonomskom rastu prethodno pandemiji. Države Argentina i Libanon bile su suočene sa sve većim krizama servisiranja duga i brojne ostale vlade postale su prezadužene da bi mogle riskirati još puno vanjskog zaduživanja.

Vezano uz rješavanje ovog problema, skupina G20 složila se dopustiti 76 zemalja zamrzavanje otplate bilateralnog suverenog duga do kraja ove godine i nagovarala je privatne vjerovnike da naprave to isto. Istovremeno je Međunarodni monetarni fond otkazao otplatu duga 25 zemalja na šest mjeseci i stavio dodatna sredstva na raspolaganje radi brze isplate. Svjetska banka i regionalne razvojne banke također su izdvojile dodatna sredstva za tu inicijativu.

Svijetu je zacijelo potreban bolji mehanizam za rješavanje pitanja neodrživog suverenog duga, ali to je zadatak za budućnost. Tijekom tekuće krize postoje prijedlozi za moratorij na otplatu duga, možda kroz instrument MMF-a.

Te bi mjere zacijelo omogućile dodatna sredstva za ograničavanje širenja virusa i sprječavanje većih humanitarnih katastrofa. Međutim, tješnja koordinacija u cilju potpore sustava javnog zdravstva također je hitno potrebna.

Bogati sami sebi rade uslugu

U povijesti su SAD i Svjetska zdravstvena organizacija preuzele vodstvo u suzbijanju epidemije kao, primjerice, u slučaju ebole u Zapadnoj Africi. No za vrijeme mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa, SAD su napustile svoju ulogu predvodnika i započele politički rat protiv Svjetske zdravstvene organizacije, čak su išle tako daleko da su obustavile financiranje te organizacije.

(Kina je na to reagirala najavom svog doprinosa s dodatnih dvije milijarde dolara za Svjetsku zdravstvenu organizaciju). Trenutne potrebe za resursima uvelike premašuju ono što se može ispuniti zato je iznimno važno da se pomoć zdravstvu dodijeli što učinkovitije moguće.

To se može učiniti samo pažljivom koordinacijom. Ako siromašnije zemlje budu u potpunosti prepuštene tome da se oslanjaju na bilateralnu pomoć, neke će naposljetku dobiti više potpore od drugih, neovisno o svojim potrebama.

Pomoći siromašnijim zemljama ne znači samo učiniti pravu stvar, to je također jedini način za suzbijanje pandemije.

Nikada nismo trebali učinkovito vodstvo Svjetske zdravstvene organizacije ili SAD-a više nego u ovom trenutku. Bogate zemlje trebale bi same sebi napraviti uslugu i ne dozvoliti daljnje odgađanje kontrole i organizacije dodjele pomoći zemljama s niskim i dohotkom.