Nedavna presuda njemačkog Saveznog ustavnog suda otvorila je dubok rasjed u eurozoni. Za tri mjeseca Bundesbanku će biti zabranjeno sudjelovanje u Programu kupnje u javnom sektoru Europske središnje banke osim ako Savezni ustavni sud ne dobije zadovoljavajuće objašnjenje da kupnja obveznica Europske središnje banke predstavlja “proporcionalnu” mjeru za održavanje stabilnosti cijena.

Bez obzira na činjenicu da je Europska središnja banka već dala objašnjenja po tom pitanju u bezbroj publikacija, u govorima članova svog Upravnog vijeća te u akademskim publikacijama svojih zaposlenika. To očito nije dovoljno za njemačke suce koje već dugo zabrinjava tajanstveno pitanje predstavlja li kupnja obveznica središnje banke oblik fiskalne politike.

Problem je u tome što se pravnici užasavaju sivih zona. Ugovor o funkcioniranju Europske unije propisuje da Europska središnja banka ima isključivu ovlast nad monetarnom politikom Europske unije, no fiskalna politika pripada isključivo državama članicama.

Ta podjela rada podrazumijeva da bi Sud Europske unije trebao odlučivati o svim pravnim pitanjima vezano uz monetarnu politiku, dok bi nacionalni sudovi trebali presuđivati u pitanjima fiskalne i ostalih ekonomskih politika. Pitanje je, naravno, tko bi trebao prosuditi je li Europska središnja banka prekoračila nadležnost u monetarnoj politici.

Federacijski sporovi

U svojoj posljednjoj odluci Savezni ustavni sud prihvaća (premda sa zadrškom) prethodnu odluku Suda Europske unije kojom se tvrdi da je program kupnje u javnom sektoru legalan. No on također traži ovlast za osporavanje odluka Suda Europske unije tamo “gdje tumačenje ugovora nije razumljivo i mora se smatrati proizvoljnim iz objektivne perspective”. Na temelju toga, njemački Savezni ustavni sud tvrdi da Europska središnja banka nije uspjela provesti pravilan “test proporcionalnosti”.

Takvi sporovi vezani uz “nadležnost” uobičajeni su u svim federacijama. Sjedinjene Američke Države iskusile su sličnu raspravu u 1830-ima. Način na koji je došlo do te krize i kako je ona riješena nudi zanimljive indicije o budućnosti EU. Tada kao i sada, ključno pitanje bilo je može li se politički instrument koji je bio namijenjen za određenu svrhu upotrijebiti u korist određenih država ili sektora nauštrb ostalih.

U predratnoj Americi, primarna ekonomska nadležnost savezne vlade bila je ograničena na trgovinsku politiku jer su u tom razdoblju carine bile glavni izvor prihoda savezne vlade.

Nakon rata 1812., dodatni prihod bio je prijeko potreban za servisiranje nacionalnog duga, stoga je Kongres odlučio znatno povećati carine. Međutim, povećanje prihoda nije bio jedini cilj. Skriveni motiv bilo je zaštititi sjeverne proizvođače tekstila i ostalih proizvoda od industrijske supersile u to vrijeme, Velike Britanije.

U tom slučaju južne države koje su izvozile pamuk i nisu imale lokalne tekstilne industrije, prigovarale su, tvrdeći da je došlo do zlouporabe američke trgovinske politike kao de facto industrijske politike kako bi se pogodovalo odabranim izbornim jedinicama.

Argumenti protiv te politike najsnažnije su izneseni u Izlaganju i protestu Južne Karoline, pismu u obliku pamfleta koje se pripisuje tadašnjem potpredsjedniku John C. Calhounu koji je odbacio Carinsku tarifu iz 1828. kao neustavnu. Calhounov način razmišljanja bio je vrlo sličan današnjem načinu razmišljanja njemačkog saveznog ustavnog suda.

Njemački Savezni ustavni sud tvrdi da je njemački Temeljni zakon podložan podrivanju ako jedna institucija Europske unije (kao što je Sud Europske unije) može prosuđivati o tome poštuje li druga institucija Europske unije (Europska središnja banka) ugovore Europske unije.

Njemački suci kanaliziraju doktrinu nulifikacije: temeljno pravo države da odbaci savezne odluke koje smatra neustavnima.

Ta je ideja postala tako dominantna u Južnoj Karolini tijekom rasprave o carinama da je 1832. godine državno zakonodavstvo naredilo državnim dužnosnicima da ne provedu tu mjeru, a zatim su proglasili američki raspored carinskih tarifa ništavnim u toj državi. Prijetnja njemačkog Saveznog ustavnog suda zabranom sudjelovanja Bundesbanke u programu kupnje obveznica Europske središnje banke odražava sličan razvoj događaja.

Kompromis je na stolu

U američkom slučaju, nulifikacijska kriza riješena je političkim kompromisom jer su obje strane uvidjele da mogu puno toga izgubiti u otvorenom sukobu.

Raspored carinskih tarifa neznatno je smanjen, što je omogućilo Južnoj Karolini proglašenje pobjede dok je izbjegavala sukob u kojem nije mogla pobijediti. Priznavši da su pritužbe Juga bile legitimne, savezna vlada i sjevernjačke države brinule su da će se protivljenje carinskim tarifama povećati ako ne učine nešto po pitanju rasterećenja.

Kompromis za smirivanje pravnog sukoba između Njemačke i Europske unije po pitanju monetarne politike već je na stolu: jednostavno objašnjenje Europske središnje banke trebalo bi biti dovoljno njemačkom Saveznom ustavnom sudu. Ipak, neke komentatore zabrinjava da bi zadovoljavanje zahtjeva njemačkog Saveznog ustavnog suda moglo biti prijetnja neovisnosti Europske središnje banke. U svakom slučaju, Europska središnja banka morat će održavati ravnotežu.

U nadolazećim mjesecima testirat će se lojalnost njemačkog političkog sustava europskom projektu. Nasreću, većina njemačkih vođa daleko više cijeni Europsku uniju nego što cijeni manju pobjedu u prepucavanju između njemačkog Saveznog ustavnog suda i Europske središnje banke.

Uvelike nalik na Južnu Karolinu u 1830-ima, njemački Savezni ustavni sud mogao je zabiti autogol započinjanjem sukoba u kojem ne može pobijediti.