Moramo biti pošteni pa reći kako Vlada Andreja Plenković i nije imala previše sreće u svom mandatu.

Od početka, s najavom kupnje udjela u Ini kao da je sve krenulo nizbrdo – Agrokor, Uljanik, pokušaj mirovinske reforme, štrajk obrazovanog sustava, niz ministarskih i inih afera, korona, potres… za jedan mandat sasvim dovoljno.

Za ovu Vladu na odlasku čini se i previše, jer možda se sa svim navedenim nekako i upravljalo (neki će reći za ocjenu dovoljan, drugi za odličan, ovisno o političkim sklonostima) sve do kraja, kada se palo na završnom velikom ispitu. Velika prilika za dokaz zrelosti na kraju se svela na puko politikanstvo, nešto u Hrvatskoj toliko puta viđeno.

Jer epidemija koronavirusa koliko god bila strašna, opasna i smrtonosna činila se, kroz slušanje kriznog stožera, kao nešto što Hrvatska može disciplinirano i uspješno odraditi.

Čak i ekonomske mjere pomoći, donesene na brzinu i odlučno, ulijevale su nadu u održavanje stabilnosti gospodarskog sustava.

I onda potres. Kao da je netko odlučio jednim potezom otkriti sve manjkavosti sustava koji samo naizgled djeluje stabilno i za svaku krizu spreman.

Razrušeni glavni grad Hrvatske otkrio je kroz manje od tjedan dana svu apsurdnost i ograničenja na politikanstvu postavljenog sustava, od društvenog i obrazovnog, preko zdravstvenog do gospodarskog.

Izostao ‘mini New Deal’

Jer ako pogledamo priliku koju je zagrebačka kriza pružila usred korona epidemije onda možemo govoriti o “mini New Dealu“ koji je mogao pokrenuti, i to jako brzo, građevinski sektor, ali i neke druge dijelove gospodarstva vezane uz energetsku učinkovitost, arhitekturu i projektiranje, školstvo i zdravstvo, pa čak i kulturu.

Jer obnovu ne trebaju samo građani koji spavaju po studentskim domovima već i niz bolnica, škola, kazališta, knjižnica – ukratko pravilnim i pravovremenim odlukama, prije svega državničkim, mogao se jednim potezom pokrenuti proces od kojeg bi društvena korist bila nemjerljiva.

Gdje je zapelo? Tako je lako odgovoriti da to “spoticanje” ne zaslužuje drugi naziv nego onaj sramotni – politikanstvo. Ili da pojednostavimo – ljudski faktor. Jer svi drugi čimbenici su tu – novac ili iz EU ili zaduženje, znanje struke i građevinske tvrtke, pa čak i volja većine pali su na nekolicini.

To je, nažalost, naša poznata priče i može se preslikati na bilo koji segment Hrvatske.

Primjerice, svi koji misle da je online nastava loša svoj bijes i nezadovoljstvo upućuju u krivom smjeru.

Nije problem u tehnološkoj platform, pa niti u Ministarstvu obrazovanja, već u pojedincima – onim učiteljima i profesorima koji su natjerani na nove načina rada odlučili kazniti učenike, a često i roditelje.

Oni ostali ustvari se više nego trude i u nezavidnim uvjetima djeci pružaju najbolje.

Od kriznog do političkog stožera

Ali tako je i s kriznim stožerom koji je sam sebi, s političkim kapitalom kojeg je imao tjedan ili dva nakon početka epidemije, dopustio da u zadnjim tjednima postane politički, i to nemušti politički stožer.

Ali pogledajmo malo unatrag. Slučaj Agrokor zahtijevao je brzi i odlučni odgovor, ali samo radi pojedinaca, ili ljudskog faktora, izrodio je aferu Borg. Isto je s brodogradnjom ili s pomoći gospodarstvu koja je naprasno stala samo zbog politikanstva i žurbe na izbore.

I sada s političkim nadmetanje koje počinje svi po tko zna koji put gledamo u turizam kao slamku spasa jer kako dolaze sunčani dani sve izgleda bolje, iako će nam se puno i previše toga krivo učinjenog kroz godine koje dolaze vraćati kao bumerang.

Jer moramo se sjetiti, ni Agrokor niti brodogradnja nisu problemi Vlade Andreja Plenkovića, već su nastajali godinama prije i vratili nam se baš za vrijeme ove Vlade.