Kad čovjek duže vrijeme radi sam od kuće, a posebice ako ste people person, zna se javiti osjećaj otuđenosti. Svi smo mi ‘zoon politikon’ iliti društvena bića. Onima koji su više introverti, rad od kuće ne pada teško, no ako govorimo o dužem periodu, taj je osjećaj posve normalan.
Recimo, ja sam kod sebe primijetila da sam bila toliko udubljena u deadline nekog projekta, da danima nisam uopće izašla iz kuće, osim kraćeg treninga ili šetnje do dućana, bez ikakvog socijalnog kontakta. Koliko god to nekome zvučalo da sam se intuitivno pripremala za doba korone pa sam se možda i lakše prilagodila, osjećaj društvene apstinencije nije ugodan na duge staze.
Primijetila sam da se u izlasku u dućan ponašam poput umirovljenika, prilazeći i ekstra srdačno razgovarajući sa strancima u prolazu, komentirajući dječicu ili pse. Smijala sam se na svoj račun.
Pa meni nedostaju ljudi! Sad razumijem umirovljenike! Naravno, čovjek se ‘izživi’ kad radi edukacije, kad ima sastanak za sastankom, s vremenom si tako i koncipiraš vrijeme na temelju naučenog, da si svaki dan ugovoriš jedan susret da bi imao tu zdravu društvenu sliku, no govorim o samostalnom radu.
Upravo iz tog razloga unajmila sam ‘fly desk’ u coworking prostoru, gdje si okružen ljudima, svatko radi u svom miru, no postoji zajednička kuhinja, mogućnost prisustvovanja događajima.
Koristila sam radni stol u open space prostoru jedanput ili dvaput tjedno. Također, ono što mi je bilo vrlo korisno je da sam uzela laptop i radila iz kafića, restorana, pa čak i u parkovima, gdje god su bili ‘minimalni tehnički uvjeti’.
Digitalni nomad zapravo treba samo wi-fi i dobru svjetlost, da baš ne škiljiš u ekran na suncu. Promjena okvira u kojem radimo iliti činjenica da smo promijenili ista četiri zida unutar kojih radimo može biti vrlo stimulativna. Nisam morala biti uposebnoj interakciji, bitno mi je bilo da se okružim ljudima, s nekom žižom, akcijom, čak i da samo promatram ljude u prolazu. Sada, kada su mjere relaksirane, imamo tu opciju.
Znala sam raditi i uz more u badiću. To je za mene bilo posebno stimulativno iskustvo jer mi je taj osjećaj slobode pojačao motivaciju i ljubav prema poslu i onome što radim i u što vjerujem. U ovoj našoj trenutačnoj situaciji, osjećaj nametnute otuđenosti se može ‘namiriti’ s raznim video callovima i telefonskim razgovorima, no budimo realni.
Ljudi smo, treba nam kontakt, pa makar s razmakom. Dopustite si odgovornu promjenu okvira. Promijenite okolinu jednom tjedno, kao oblik motivacije i stimulacije. Riješite mailove na kavi u kvartovskom kafiću. Napišite tekst poslije ručka u omiljenom restoranu. Raspišite projekt na terasi apartmana uz more. Na taj način pomažemo i ugostiteljima i turizmu. Pronađite svoju novu malu radnu oazu.
Dakle, nije samo stvar u tome da ‘ste već siti svog prostora’ i ‘treba vam muving’, nego je ovo dobra taktika za motivaciju. Odmah se kao iz topa dižete u 6 ujutro, ukoliko znate da ćete stormati uz pogled na more, da ćete raditi i pritom naručivati svoje omiljeno jelo ili da ćete popiti čašu divnog vina…
Slobodno sami nastavite niz… Nagrađujete se i istovremeno spajate ugodno s korisnim. Ako će vam u početku smetati žamor, stavite slušalice i pustite si neku umirijuću glazbu koja stvara zvučnu kulisu i fokus. Sve više slušamo kako je digitalno nomadstvo način rada u budućnosti pa zašto ne biste odmah krenuli iskusiti sve njegove blagodati?
* Martina Mršić, direktorica je agencije za marketing i produkciju sadržaja Imam Riječ i poslovna trenerica
