Došlo je vrijeme da oni koji su smatrali negativne kamatne stope preambicioznim ciljem za središnje banke ponovno razmisle o toj temi.

U ovom trenutku u Sjedinjenim Američkim Državama Federalne rezerve – uz implicitnu i eksplicitnu potporu američke državne Riznice – na tragu su uvođenja zaštitnog mehanizma vezano uz gotovo svako kreditiranje gospodarstva na privatnoj, državnoj ili gradskoj razini.

Brojne druge vlade osjećaju se primoranima poduzeti slične korake. Jednom u stoljeću (nadamo se) kriza iziskuje masivnu vladinu intervenciju, no treba li to značiti odbacivanje tržišno utemeljenih mehanizama raspodjele?

Proširena jamstva za dug sjajno su sredstvo ako netko vjeruje da je nedavni tržišni stres bio samo kratkoročna kriza likvidnosti, koju će uskoro ublažiti snažan kontinuirani oporavak nakon pandemije Covida-19.

No što ako se ubrzani oporavak ne uspije materijalizirati? Što ako, kao što se sumnja, američkom i globalnom gospodarstvu budu potrebne godine da ponovno dosegnu razine na kojima su se nalazili u 2019.? Ako je tako, male su nade da će sve tvrtke ostati održive ili da će svaka državna ili lokalna samouprava ostati solventne.

Veći su izgledi da ništa više neće biti isto. Bogatstvo će biti uništeno u katastrofalnim razmjerima, a kreatori politika trebat će pronaći način da osiguraju, barem u nekim slučajevima, da vjerovnici preuzmu dio krivnje, što je proces koji će trajati tijekom godina pregovora i sudskih postupaka.

Za odvjetnike za stečajne postupke i lobiste to će biti izvor bogatstva, čiji će dio proizaći iz pritiska na porezne obveznike da ispoštuju jamstva za spašavanje. Takav scenarij bio bi bezbožni nered.

Povećala bi se zaposlenost

Zamislite sada da umjesto učvršćivanja tržišta isključivo putem jamstava, da se Fed može zauzeti za kratkoročne kamatne stope diljem gospodarstva na način da se one približe razini blizu ili ispod nule.

Europa i Japan već su se ušuljali na područje negativnih kamatnih stopa. Pretpostavite da središnje banke pokušaju spriječiti današnje srljanje u državni dug korakom dalje, snižavanjem kratkoročnih kamatnih stopa na, recimo, -3% ili niže.

Prije svega, baš kao i rezovi u dobrim starim danima pozitivnih kamatnih stopa, negativne stope izbavile bi brojne tvrtke, države i gradove iz statusa neispunjavanja obveza.

Ako se to učini na korektan način, a recentni empirijski dokazi sve više to podupiru, negativne stope djelovale bi na sličan način kao normalna monetarna politika, povećavajući agregatnu potražnju i zaposlenost. Stoga prije operacije restrukturiranja duga na svemu, ne bi li bilo bolje probati dozu normalnog monetarnog stimulansa?

Potreban je niz važnih koraka da bi se iznimno negativne kamatne stope učinilo izvedivim i učinkovitim. Najvažnije je ono što niti jedna središnja banka (uključujući Europsku središnju banku) još nije poduzela, a to je onemogućavanje velikog gomilanja gotovine kod financijskih tvrtki, mirovinskih fondova i osiguravajućih društava.

Različite kombinacije propisa, vremenski promjenjive naknade za velike gotovinske redepozite u središnjoj banci i postupno ukidanje novčanica visoke denominacije trebali bi postići željeni rezultat.

To nije raketna znanost (ili bih trebao reći virologija?). Uslijed ukidanja velikog gomilanja gotovine, pitanje prijenosa negativnih stopa na deponente banaka, kao najrazumnija bojazan, bilo bi eliminirano.

Čak i bez sprečavanja gomilanja u veleprodajnom sektoru (koje je riskantno i skupo), europske banke u sve većoj mjeri mogu prenijeti negativne kamatne stope velikim deponentima. Vlade se ne bi puno toga odrekle pružanjem potpune zaštite malim deponentima od negativnih kamatnih stopa. Još jednom, uz planiranje i raspoloživost odgovarajućeg vremenskog razdoblja, to se može izvesti jednostavno.

Fiskalna reakcija je nužna, ali monetarna politika također je vrlo potrebna. Samo što se monetarna politika bavi kreditiranjem diljem gospodarstva. Dok inflacija i realne kamatne stope ne ustanu iz groba, samo politika učinkovitih iznimno negativnih kamatnih stopa može obaviti posao.

Smanjenje bijega kapitala

Politika iznimno negativnih kamatnih stopa u naprednim gospodarstvima također bi bila velika blagodat za gospodarstva u nastajanju i u razvoju koja se trenutno suočavaju s padom cijena robe široke potrošnje, bijegom kapitala, visokom zaduženošću i slabim valutnim tečajevima, da ne spominjemo rane faze pandemije.

Čak i uz negativne kamatne stope, brojne zemlje bi još uvijek trebale odgodu otplate duga. No slabiji dolar, snažniji globalni rast i smanjenje bijega kapitala bili bi od pomoći, osobito kad se radi o većim tržištima u nastajanju.

Tragično je da kad su Federalne rezerve provele reviziju instrumenata politike za 2019. godinu, rasprava o tome kako provesti iznimno negativne kamatne stope u stvarnosti nije bila na dnevnom redu, što je primoralo Fed na postupanje u pandemiji. Utjecajni bankarski lobisti mrze negativne kamatne stope, iako one ne trebaju narušiti dobit banaka ako se ispravno provedu.

Ekonomska struka, opčinjena zanimljivim kontraintuitivnim rezultatima koji se pojavljuju u gospodarstvima u kojima zapravo postoji nulta granica na kamatne stope, mora preuzeti malo krivnje.

Hitna provedba iznimno negativnih kamatnih stopa ne bi riješila sve današnje probleme. No usvajanje takve politike bio bi dobar početak.

Ako, kao što se čini sve izglednijim, uravnotežene realne kamatne stope budu postavljene niže nego ikad tijekom sljedećih nekoliko godina, onda je došlo vrijeme da središnje banke i vlade razmotre tu ideju podrobno, temeljito i neodložno.