Jedno trik pitanje: što biste napravili da vam kućni budžet preko noći ostane bez petine očekivanih prihoda, a u narednim mjesecima realno je da nećete dobiti na lotu već će vam poslodavac još rezati plaću? Imate dvije opcije – stezati remen da se ‘uglavite’ u novu realnost ili odjuriti u banku, podići nenamjenski kredit na 100.000-200.000 kuna i nastaviti trošiti po starom? Like there is no tomorrow, reklo bi se.

Većina običnih smrtnika bez obzira na posao koji rade i obrazovanje koje imaju, više-manje postupit će racionalno. Građanima nema druge, prištedit će na planiranim izdacima. Umjesto novog auta, poslužit će i stari još neko vrijeme, tražit će se akcije i gledati po dućanu gdje piše TNC – trajno niske cijene, a umjesto vikend-putovanja kao ispušni ventil poslužit će sasvim dobro i dan u prirodi.

Suočena s 25 milijardi kuna manjka u državnoj blagajni, Vlada je, logično, izabrala opciju broj dva. S gotovo petinom prihoda manje zbog koronavirusa Vlada Andreja Plenkovića u rebalansu je odlučila potrošnju ostaviti nepromijenjenom, a rupu krpati zaduživanjem. Ocijenivši da se taj rebalans radi zbog “neobičnih okolnosti”, a to je valjda eufemizam stoljeća za pokošeno gospodarstvo i desetke tisuća ljudi bez posla, premijer je najvažnijim označio, pazite sad, zadržavanje planirane razine rashoda od 147,3 milijarde kuna.

Rebalans

Dva mjeseca nakon prisilnog gašenja ekonomije podvlači se crta, jesu na pomolu drastičniji rezovi?

Treba biti fer i priznati da je u okolnostima obuzdavanja širenja koronavirusa došlo do povećanih troškova u zdravstvu – od dezinficijensa, maski i zašititne opreme, a nekoliko milijardi kuna stajale su mjere očuvanja radnih mjesta. U takvim uvjetima, istina, izazov je spriječiti nekontrolirano bujanje rashoda. No, to nije bit ove priče.

Suština je što Vlada kupuje vrijeme do izbora prikazujući stanje boljim nego što ono jest. Gledano čisto taktički, strategija iz perspektive Andreja Plenkovića i HDZ-a ima smisla. Godina je predizborna, prvi val koronavirus je obuzdan, a Hrvatska je izbjegla talijanski (američki, britanski…) scenarij, a milijarde za plaće u privatnom sektoru stisnule su pauzu na očekivani val otkaza. Na tom pozitivnom valu Plenković kalkulira s novim mandatom u Banskim dvorima prije nego ekonomija potone i optimizam se raspline.

Zato je rebalans u “neobičnim okolnostima” tek prikaz prolaznog vremena ekonomije u kojoj mjere pomoći maskiraju razmjere devastacije u privatnom sektoru. Stoga su uštede u pojedinim resorima s kojima se na Vladi hvalilo i zahvaljivalo prošlog tjedna tek jeftino mazanje očiju.

rebalans proračuna

Dva tjedna smo s PDV-om bili u minusu, to se nikad nije dogodilo

Treći kvartal i turistička sezona tradicionalno vode znatnijem rastu zaposlenosti, znače vjetar u leđa poduzetnicima te nose glavninu prihoda u proračun, a velikom broju kućanstava osjetno povećavaju kupovnu moć. Bez obzira na umjetni optimizam koji Stožer kao produžetak Vlade bilda (jer bez cjepiva, lijeka i kolektivnog imuniteta na SARS-CoV-2 ništa se nije bitno promijenilo) za gospodarstvo i proračun najgore tek slijedi.

Dok druge zemlje razmišljaju o odgađanju izbora, respektirajući da je uz ograničenje kretanja i fizičko distanciranje, upitno poštenje i demokratičnost procesa, Hrvatska je ubacila u petu brzinu. I netko može argumenirati da su u predizbornoj godini mjesec prije ili kasnije nevažni, no kroz prizmu zahuktale predizborne kampanje potezi poprimaju sasvim drugi kontekst.

spremniji nego za 2008.?

Plenković objavio kolika je proračunska rupa: Sljedećih mjeseci treba biti “čvrst”

Dok se u javni diskurs ponovno vraćaju prokušane teme zabrane rada nedjeljom, uštaša, partizana, ‘91., i ‘45. ne bi li se pozornost skrenula u ideološke rovove, Vlada svjesno odgađa nepopularne poteze. Razgovori sa sindikatima o odustanku od dogovorenih povišica, regresa i božićnica kap su u moru nužnih poteza, jednako kao i po (tko zna koji put) najavljeno rezanje parafiskalnih nameta kojima bi se poduzetnike oslobodilo par stotina milijuna kuna nameta (od 8,7 milijardi koje inače plate).

Sav taj igrokaz koji se zadnjih tjedana odigrava u režiji vladajućih zapravo ne iznenađuje. Je li zaista netko očekivao da će u zadnjoj godini mandata, pa i zbog koronavirusa, Vlada odraditi konkretan reformski potez? Naravno da nije, kad nije našla vremena da to napravi od 2016. naovamo. Nije kad se Vlada bavila sama sa sobom, 15 ministara je otišlo po sistemu staro- za-novo uz (uglavnom) goruće korupcijske afere, a saborskim mandatima trgovalo kao na placu.

Samo, sada je korona neviđeno ogolila stvari. Nakon dva mjeseca ‘lockdowna’ ekonomija se počinje otvarati, a ceh od 25 milijardi možda se i može zakrpati hitnim zaduživanjem i žicanjem novca iz EU. Istovremeno, s izborima na horizontu u dva mjeseca Vlada nije povukla nijedan potez koji bi preglomaznu i prerastrošnu državu sveo u održiv(ij)e okvire. Već rupu krpa dugom.

Sve je to uz goruće nadanje da na jesen neće biti novog ‘lockdowna’. Bude li ga, prognozirani pad od 9,4 posto lako se može u udvostručiti. Koliko će onda manjak iznositi u rujnu ili studenom. 50 milijardi? 75 milijardi? U zadnjoj smo krizi bili europski rekorderi po trajanju i dubini recesije. Koliko će nas ovaj puta stajati kalkuliranje izborima i možemo li si to priuštiti?