Živimo u doba klimatske krize, iz nje smo ušli u pandemiju koronavirusa i gospodarsku krizu, ona je i dalje tu, neće nestati.

Klimatsku krizu nisam izmislila, uzrok su joj klimatske promjene koje se događaju brže nego su to klimatski modeli predvidjeli, a oko nje se usuglasilo više od 11.000 znanstvenika svijeta koji su u studenom prošle godine, povodom 40-te godišnjice održavanja prve Konferencije o klimi 1979. u Ženevi, upozorili da nam prijete promjene koje ozbiljno ugrožavaju život nas ljudi na Zemlji.

Klimatsku krizu proglasile su mnoge države, kao i Europski parlament. Hrvatski Sabor odbio je proglasiti klimatsku krizu, no bez obzira na političke odluke mi možemo i trebamo djelovati u smjeru ublažavanja klimatskih promjena, a na ono što ne možemo ublažiti, moramo se prilagoditi.

Što ranije počnemo, to ćemo se uspješnije nositi s klimatskom krizom, a trošak će biti manji. Slično iskustvo prolazimo sada s krizom uzrokovanom virusom COVID-19.

Strateški okvir imamo

Hrvatski Sabor usvojio je 7. travnja prvu hrvatsku nacionalnu Strategija prilagodbe klimatskim promjenama. Na pripremi Strategije radilo se od 2016. godine. Što nam ona kaže?

Značajna je po tome što po prvi puta u strateškom dokumentu daje procjenu promjene klime za Hrvatsku do kraja 2040. i 2070. godine za što je korišten klaster superkompjutera nazvan po našem divnom planinskom lancu – VELEbit. Strategija nam daje moguće utjecaje i procjene ranjivosti pojedinih sektora, ono što će se vrlo vjerojatno dogoditi, a što je temelj da možemo poduzeti neke mjere kojima ćemo ublažiti negativne utjecaje tih događaja.

Kao i svaka strategija, postavlja viziju i ciljeve, određuje prioritetne mjere, njih ukupno 83 u pet skupina i predlaže koordinirano djelovanje kroz kratkotrajne akcijske planove te praćenje provedbe mjera. Neću ulaziti u detalje mjera jer bi to tražilo više prostora, no svakako ih možete proučiti na web stranici https://prilagodba-klimi.hr/hrvatska/.

Što bi nam se to moglo dogoditi?

Uz porast temperature zraka i dulje periode velikih vrućina i toplinskih udara, smanjenje sniježnog pokrova i povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih događaja poput orkanskih nevremena, a posebno je značajna visoka ranjivost vodnih resursa.

Predviđa se smanjenje količina voda u vodotocima i na izvorištima, smanjenje vodnih zaliha u podzemlju i snižavanje razina podzemnih voda, smanjenje razine vode u jezerima, porast razine mora, zaslanjivanje priobalnih vodenih sustava, porast temperatura vode, povećanje učestalosti i intenziteta poplava i bujica, poplava od oborinskih voda u urbanim područjima, smanjenje učinkovitosti priobalne infrastrukture te intenziviranje zaslanjivanja riječnih ušća i priobalnih vodonosnika.

Suša i sol na jednoj strani, bujice i poplave na drugoj. Na trećoj – više temperature zraka povećati će isparavanje što će smanjiti površinsko i podzemno otjecanje, a time i još više smanjiti vodne zalihe dok ćemo istovremeno imati porast potreba za vodom. Mediteran je prepoznat kao buduće globalno izrazito sušno područje. Čime ćemo gasiti šumske požare? Kako ćemo održavati poljoprivredu i potrebe stanovništva za vodom uz sezonske potrebe turizma, hoćemo li i dalje moći proizvoditi struju iz hidroenergije?

Koliko nas to stoji?

Strategija kvantificira ukupne gubitke od šteta uzrokovanih ekstremnim vremenskim događajima i tu smo u “top 3” države u Europi s najvećim kumulativnim udjelom šteta u BNP-u. To je još jedna manifestacija naše značajne ranjivosti na klimatske promjene.

Od 1980. – 2013. zabilježene štete iznose više od 2,2 milijardi eura od čega se većina iznosa, 1,8 milijardi eura odnosi na petogodišnje razdoblje od 2013. – 2018. što je oko 295 mil. eura godišnje. Toliko su nas stajale dosadašnje štete. I to bez da je uračunata povećana smrtnost od toplotnog udara kao što je bio onaj iz 2003. odgovoran za dodatnih 185 smrtnih slučajeva, što je povećanje smrtnosti od 4,3%. Strategija procjenjuje i “trošak” provedbe navedenih mjera strategije – autori kažu da se radi o iznosu od 27 milijardi kuna ili 3,6 milijardi eura do 2040. godine.

Osnove za procjenu jasno navedene, ali vjerojatno su provedene na osnovi detaljnijih analiza i podloge koje su dio strategije. Meni se termin “trošak” provedbe ne sviđa. Kada se radi o razvoju i budućnosti, više volim koristiti izraz investicija, posebno ako usporedimo iznos šteta od 1,8 milijardi eura u pet godina prema 3,6 milijardi eura ulaganja u 20 godina. Prema procjeni, za provedbu mjera Strategije potrebno je prosječno godišnje ulaganje od 183 mil. eura. Štete su iznosile 295 milijuna eura.

Ako ovaj iznos stavimo u perspektivu od 10 milijardi eura koliko smo imali na raspolaganju iz ESIF fondova za sedam godina (2014.-2020.), a sličan nas iznos očekuje i u sljedećem razdoblju 2021.-2027., tj. u perspektivu minimalnih 20% odnosno 25% u sljedećem razdoblju za akcije koje će se odnositi na mjere za klimu, jasno je da novaca ima.

Čega nema?

Ono što nedostaje u Strategiji je jači naglasak na inovacije, na pomoć inteligentnih sustava, na korištenje baza velikih podataka i otvorenih podataka, na usku suradnju različitih sektora i dionika, na brzu akciju na terenu, lokacijama te naglasak na sistemsko, a ne sektorsko djelovanje. Nedostaje miks suvremenih, zelenih financijskih instrumenata. Strategija je horizontalna i međusektorska, za njenu provedbu trebala bi biti nadležna Vlada, a ne resor okoliša niti povjerenstvo.

Sistem koji nosi provedbu ove Strategije treba biti razvoj kao takav i to s jasnom vizijom klimatske-neutralnosti do 2050. godine, s 50 do 55% manje emisija ugljika do 2030. i s 95% manje emisija 2050. I to treba biti jasna poruka investitorima, privatnom sektoru, građanima, to treba biti smjer u kojem se ubrzano krećemo u sljedećim desetljećima. Investicije su dugoročna priča, smjer treba biti jasan.

Zašto?

Zato što horizont za djelovanje koji imamo na raspolaganju kako bi održali porast globalne temperature do 1,5. stupnja C je samo još deset godina. Toliko nam ostavlja za djelovanje ukupni budžet ugljika prije nego nepovratno prijeđemo granicu koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi koja vodi ka svijetu toplijem za 3-4 stupnja, a u kojem će čovječanstvo jako teško moći preživjeti. To je ono na što upozorava više od 11.000 svjetskih znanstvenika s početka ovog teksta.

Nemamo vremena za detaljne analize, izgradnje kapaciteta i slično. Moramo djelovati i učiti brzo, učiti iz provedenih aktivnosti i kriza koje savladamo, djelovati prijetnju po prijetnju i razvijati praksu smanjenja rizika, djelovati sistemski, na način u kojem su ljudi i zajednice sposobne odgovoriti na prijetnju i izaći snažniji i otporniji sljedeći puta. Bitno je vrijeme, bitno je da idemo eksponencijalnim putem promjene, a ne postupno, korak po korak.

Bitno je da svi u tome surađujemo. Slično kao i sada u doba koronakrize.

Mjera koja se zove “stvoriti poticajni zakonski okvir za obnovljive izvore energije i distribuirane izvore proizvodnje” je mjera koju smo trebali imati već prije pet godina. Mjera koja se zove “jačanje istraživanja, produbljivanje znanja, jačanje istraživačkih kapaciteta….” je isto tako mjera koju smo trebali imati i prije deset godina. Mi sada moramo istovremeno djelovati i učiti, jačati kapacitete kroz provedbu, praksu i sistemske eksperimente.

Moramo se oslanjati na znanja i baze podataka koje već postoje rasute u različitim sustavima kod različitih dionika, ali ih ima, treba ih povezivati i nadograđivati, koristiti umjetnu inteligenciju, internet stvari i svu snagu novih naprednih tehnologija za ubrzano učenje.

Jedan mali paradoskalni primjer iz prakse u sferi učenja je i udžbenik iz kemije za sedmi razred osnovne škole prema novom, reformiranom kurikulumu “Škole za život” 2019/2020. U nastavnoj cjelini o fosilnim gorivima niti jednom jedinom rječju ne spominje se pojam klimatskih promjena i njihova povezanost s naftom, ugljenom i plinom.

To nam se ne smije događati u 2020. U škole se od prvog razreda treba uvesti sustavna edukacija o klimatskim promjenama, njihovim uzrocima i akcijama kojima možemo djelovati na njihovo ublažavanje.

Rijetka prilika

Prije dvanaest godina, točnije 2008. bila sam dio UNDP4 tima u Hrvatskoj koji je izradio prvo nacionalno izvješće o društvenom razvoju koje se bavilo tematikom i analizom učinka klimatskih promjena na društvo i gospodarstvo u Hrvatskoj, vrlo slično ovoj sadašnjoj Strategiji. Bila je to “Dobra klima za promjene”.

I sada vidim dobru klimu za promjene, vidim jedinstvenu priliku obnove našeg gospodarstva nakon krize uzrokovane koronavirusom, na način koji nas neće zarobiti u tehnologije ili infrastrukturu koja se bazira na fosilnim gorivima, već će biti napredan, održiv i rapidno doprinjeti dekarbonizaciji.

Novac nije problem, investicija će biti, kako javnih tako i privatnih, bitno je da se SVA ulaganja u razvoj RH “provuku kroz klimatsko povećalo” te da se ulaže isključivo na način koji će rezultirati s manje emisija ugljika i većom otpornošću investicije koja će biti održiva, donositi korist i društvu bez štete za prirodu.

Financijske post-COVID-19 stimulus gospodarstvu EU od 540 milijardi eura kao i financijski instrumenti koji će nam biti na raspolaganju za provedbu Europskog Zelenog plana od jedog trilijuna eura treba povezati i osigurati ulaganja u regeneraciju gospodarstva – dakle obnovu na bolji način umjesto povratka na staro.

Sličnu preporuku čuli smo i ovih dana kako od 13 europskih ministara zaštite okoliša tako i od predsjednice EK Ursule von der Leyen – pandemija je nova prilika za obnovu gospodarstva kako bi postalo održivo i vodilo ka klimatskoj neutralnosti.

Svima nam se sviđa čist zrak koji smo iskusili u doba karantene, no globalno zagrijavanje se nastavlja, klimatska kriza nije nestala, moramo se vratiti nazad bolji. A ja dodajem za kraj – nemamo vremena, mi smo ti koji smo odgovorni za budućnost kakvu želimo, ona počinje danas i ovdje.