Golemo povećanje javnog duga koje ove godine očekuje eurozonu zbog financiranja gospodarskog oporavka od posljedica koronavirusa dodatno će potencirati temeljni problem nastao još u njezinu začetku, a to je nedostatak zajedničke fiskalne politike.

Projekcije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) govore da će udjel javnog duga u BDP-u 19 država koje koriste euro ove godine porasti za 13 posto, na 97 posto, prenosi Reuters.

Dužnička kriza na minimumu

Novac prikupljen ovim golemim zaduživanjem usmjerit će se u poticaje s obzirom da eurozonu očekuje do sada nezabilježeni pad gospodarstva od 7,5 posto.

Međutim, financiranje oporavka mnogo će više opteretiti južne članice od sjevernih. MMF predviđa da će grčki javni dug ove godine skočiti čak 22 bazna boda na 200 posto BDP-a, talijanski gotovo 21 baznih bodova na 156 posto, a španjolski za 18 bodova na više od 113 posto.

S druge strane, Njemačka će povećati javni dug za svega 9 baznih bodova na 69 posto vrijednosti gospodarstva, a Nizozemska za 10 bodova na 58 posto BDP-a.

Unatoč očekivanom velikom porastu dužničkog bremena, vrijednost grčkih, talijanskih ili španjolskih obveznica ne tone prema dnu.

Prinosi su od izbijanja pandemije porasli za 40 do 50 baznih bodova, a pod kontrolom ih drži otkup Europske središnje banke. „Kako ECB doslovno čisti sve sa sekundarnog tržišta, rizik dužničke krize jednak je nuli“, izjavio je za Reuters Christopher Dembik, ekonomist Saxo banke.

Podsjetimo, prethodna dužnička kriza u eurozoni započeta 2010. godine završila je dvije godine poslije kada je ECB pod ravnanjem Marija Draghija najavio da će učiniti sve što je potrebno kako bi spasio euro i eurozonu u cjelini.

„Kladio bih se u 100 eura da se dužnička kriza neće vratiti u idućih godinu ili dvije“, ističe Carsten Brzeski, ekonomist banke ING. „No, uložio bih još 100 eura da će se vratiti egzistencijalna kriza eurozone. U neku ruku, koronakriza je katalizator. Kriza će opet potaknuti temeljna pitanja kako upravljati velikim javnim dugom“, dodaje Brzeski. Prema njegovu mišljenju, trenutna kriza dovest će do produbljenja ekonomskih razlika između sjevera i juga.

Južne članice bit će ekonomski pogođenije dok će sjeverne članice iz krize izaći brže i postati još ekonomski snažnije.

Sukladno poznatoj izreci bivšeg predsjednika ECB-a Marija Draghija da će poduzeti „sve što treba“ da bi spasio euro, eurozona ima dovoljno kapaciteta da troši koliko je potrebno da bi se izvukla iz krize, unatoč tenzijama između sjevera i juga, ističe za Poslovni dnevnik profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Luka Brkić.

Proces na dugom štapu

„Međutim, problem eurozone nema veze s koronavirusom, iako ga on potencira i čini mnogo vidljivijim. Temeljni problem eurozone nije solidarnost među članicama, već činjenica da eurozona nije ni optimalno valutno područje, a kamoli politička unija koja bi imala zajedničku fiskalnu politiku.

Taj se problem zrcali na više načina, primjerice kroz pitanje razvijenosti sjevernih i južnih članica, pitanje većeg udjela izvoza ili uvoza, zatim razine javnog duga ispod ili iznad Maastriških kriterija.

Euro je sredstvo političke unifikacije Europe, ali taj je proces još uvijek na ‘dugom štapu’“, smatra Brkić.

Prema mišljenju inozemnih analitičara, najveći rizik za eurozonu u ovome je trenutku politički: kako bi ostala na okupu, eurozona ne smije dopustiti euroskeptičnim strankama na jugu da okrenu javnost protiv europske ideje. „ECB može kupovati mnoštvo talijanskih obveznica, ali ne može uvjeriti tržišta da Italija želi zauvijek ostati u eurozoni“, kaže za Reuters Holger Schmieding, glavni ekonomist banke Berenberg.

Obnova populizma u Italiji uzrokovanog ekonomskim posljedicama pandemije nije neutemeljena teza s obzirom na iznos poticaja koji si je mogla priuštiti vlada u Rimu, a koliki je predstavila vlada u Berlinu. Naime, njemački fiskalni odgovor na koronakrizu bio je gotovo 7 puta veći od talijanskog.

Na tu se činjenicu osvrnuo i predsjednik Euroskupine Mario Centeno izjavivši pred zastupnicima Europskog parlamenta da takva „fragmentacija“ potkopava jedinstveno tržište i euro. Kako bi se izbjeglo produbljivanje ekonomskih razlika, Španjolska predlaže da novac za oporavak Europska unija posuđuje kao cjelina, a da se potom transferira članicama kojima je najpotrebniji.

Kamate na takve kredite otplaćivale bi se putem europskog poreza na zagađivače. No, s obzirom na žestoko opiranje ideji zajedničkog zaduživanja u Berlinu i Haagu, konkretno rješenje problema još nije na vidiku.