Predsjedništvo Hrvatskih izvoznika na današnjoj sjednici vezano uz tešku gospodarsku krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa uputilo je pismo Vladi RH i hrvatskoj javnosti s ciljem pojašnjenja nužnosti donošenja jasnih i sveobuhvatnih srednjoročnih mjera za pomoć gospodarstvu.

Gospodarsku krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa – krizu koja tek sa svom svojom silinom nadolazi, Hrvatski izvoznici ocjenjuju kao remetilački događaj (disruptive case) u tržišnoj ekonomiji, čije će posljedice biti vidljive dugo nakon što sama kriza prođe.

Važnost uloge državnih politika

Koliko će recesije iz 2008. i 2020. biti drugačije i zašto je to važno

Vlada RH je reagirala sa 63 mjere koje ocjenjujemo kao pravovremene i korisne, stoga ih javno i pohvaljujemo. Međutim, imajući u vidu širinu i dubinu krize ocjenjujemo da je Vlada RH dužna hitno donijeti i paket srednjoročnih mjera za daljnje ublažavanje posljedica ove krize.

Da bi se iz velikih kriza izašlo uz što manje štete, nužan je napor cijele nacije, svih građana Republike Hrvatske. Za to je potrebno, s jedne strane jedinstvo i solidarnost svih, a sa druge strane promišljenost, brzina i hrabrost uz afirmaciju izvrsnih, jer izvrsnost podiže moral i spremnost na dodatna odricanja.

Hrvatski izvoznici od Vlade očekuju donošenje konkretnijih mjere direktne pomoći, nepovratnih financijskih potpora i oprosta dijela duga za javna davanja poduzetnika u prerađivačkoj industriji i izvoznika koji su direktno pogođeni
poremećajima na inozemnim tržištima i domaćem tržištu – u trajanju provedbe mjera. To je ključno radi očuvanja proizvodnje i zaposlenosti u tekućem i budućim razdobljima, kako se gospodarstvo ne bi suočilo s dodatnim pogoršanjem strukture ekonomije u kojoj su prerađivačka industrija i robni izvoz već danas nedovoljno zastupljeni.

ugostitelj iz zagreba

Hrvatski apsurd: ‘Država me zatvorila i traži da joj i dalje plaćam zakup lokala’

U okolnostima kada su kapaciteti državne intervencije definirani budžetskim ograničenjem – uz izvjesnost nižih javnih prihoda i otvaranje prema rastu budžetskog deficita i javnog duga, preraspodjela javnih rashoda dio je
potencijalnog rješenja. Na sličan način potrebna je preraspodjela sredstava i u sektoru privrede, odnosno u društvu kao cjelini.

Ključna riječ sveg navedenog treba biti solidarnost. Teret krize treba biti raspoređen na sve dionike, odnosno svi dionici političkog, društvenog i gospodarskog života trebaju solidarno pridonijeti ublažavanju njenih posljedica
koje bi mogle imati značajne nepovoljne dugoročne efekte. Pritom preraspodjela javnih rashoda ne smije ugroziti visinu plaća zdravstvenih djelatnika, civilne zaštite, policije i svih drugih službi koje su trenutno posebno aktivne, odnosno za njih treba osigurati dodatna sredstva kako bi se adekvatno valorizirao njihov rad.

S druge strane značajan dio zaposlenika javnog sektora trenutno nije aktivan, ili radi uz značajno smanjeno korištenje kapaciteta, što opravdava privremenu isplatu nižih plaća kako bi se osigurala sredstva za bespovratnu državnu pomoć očuvanju proizvodnje i radnih mjesta u industriji.

Zaposleni u privatnom sektoru već su sada na udaru krize, bilo zbog sniženih primanja bilo zbog gubitka posla. Radi restrukturiranja i sanacije dijela poduzeća izvjesno je da će značajan dio zaposlenih u privatnom sektoru izgubiti posao, i u kontekstu navedenog važna je uloga države u osiguranju minimalnog iznosa naknada osobama koje su izgubile posao.

smanjuju radna prava

Stiže ‘korona zakon’: Plaće će se rezati bez pristanka radnika, smanjuje se naknada za nezaposlene…

Solidarnost znači da i menadžeri u privatnim i javnim poduzećima pogođenim nepovoljnim ekonomskim učincima pandemije koronavirsa, trebaju sami sebi sniziti plaću i odreći se bonusa kako bi se osigurala sredstva za funkcioniranje i opstanak poslovanja poduzeća, odnosno za plaće zaposlenih koji ostaju u radnom odnosu. Na isti način teret krize treba biti podijeljen i s vlasnicima kapitala, koji se trebaju odreći isplata dividende, kako bi se zadržana dobit stavila u funkciju očuvanja radnih mjesta, proizvodnje i udjela poduzeća na domaćem i/ili stranom
tržištu.

Osim kroz fiskalnu politiku, ekonomski intervencionizam nužan je i u domeni utjecaja monetarne politike. Tekuće mjere HNB-a usmjerene su na očuvanje stabilnosti tečaja kune, očuvanje stabilnosti banaka, očuvanje vrijednosti državnih obveznica u portfelju banaka i nebankovnih financijskih institucija, dok je s druge strane izvjesno da oslobođena likvidnost neće biti iskorištena za financiranje potreba realne ekonomije – proizvodnje, izvoza i zaposlenosti (bez uvjetovane selektivne namjene ostat će „zarobljena“ u bankovnom sustavu), a isto tako je
izvjesno da za većinu klijenata korporativnog sektora – banke neće moći koristit novouvedene supervizijske pogodnosti tretmana kreditnog rizika jer klijenti ne ulaze u A kategoriju rizičnosti.

Domet utjecaja monetarnih mjera ograničen je i činjenicom da recesijski rizici demotiviraju dužničko financiranje poduzeća, čak i uz niske kamatne troškove zaduživanja. I bez novog zaduživanja, kumuliranju obveza i kvarenju bilanca poduzeća pridonijet će odgode otplate postojećih kredita, odgode plaćanja fiskalnih davanja, nepodmirene obveze prema dobavljačima, …. Brojnim poduzećima trebat će restrukturiranje i sanacija, a kriza likvidnosti prerast će u krizu solventnosti zbog čega je potrebno značajnije vlasničko ulaganje u kapital poduzeća. U tu svrhu od ključne važnosti mogu biti programi HNB-a i HBOR-a kroz koje bi se kreditima iz primarne emisije financirao HBOR za potrebe dokapitalizacije proizvodnih poduzeća (odnosno posebni fondovi za gospodarsku suradnju), uz uvjet nadgledanja poslovanja saniranih poduzeća i obvezu prodaje vlasničkih udjela u roku do pet godina.

Mjere koje predlažemo su samo prvi paket srednjoročnih mjera, a ovisno o razvoju situacije s krizom uzrokovanom koronavirusom, izvjesno je da će biti potrebne i radikalnije mjere.