Malo i srednje poduzetništvo je kičma svakoga gospodarstva jer upravo ovaj sektor čini najveći broj ukupno registriranih tvrtki, zapošljava najveći broj radnika, a čini i vrlo značajni dio ukupnog prihoda nacionalne ekonomije.

Koji su glavni problemi malih poduzetnika, kako s njima izaći na kraj te koje su perspektive ovoga segmenta gospodarstva, razgovaramo s Ivanom Bračićem, predsjednikom Udruge malih i srednjih poduzetnika (MSP), a ujedno i vlasnikom uspješne tvrtke PIP koja se bavi proizvodnjom i prodajom meda i proizvoda na bazi meda.

Koji su danas glavni izazovi malog i srednjeg poduzetništva u Hrvatskoj?

Malo i srednje poduzetništvo zahtijeva svekoliku pozornost društva, vladinih makroekonomskih mjera i šire društvene zajednici iz puno razloga. Nedavno relevantno istraživanje ukazuje na to da hrvatsko društvo percipira poduzetništvo kao nešto pozitivno tek u 44% slučajeva, a u odnosu na Skandinaviju gdje je to nekih 85%.

Tu izviru temeljni problemi koje mi poduzetnici adresiramo Vladi, a koji su možda duboko ukorijenjeni u nama. Vlade moraju ići u hrabrije reforme kako bi se mijenjalo i samo društvo i smanjio taj jaz nepovjerenja između, prije svega, zaposlenika i poduzetnika, a onda i svih ostalih građana. Naravno, i poduzetnici moraju biti “društveno odgovorni” i preuzeti odgovornost. Mora se graditi pozitivan odnos, kako prema društvenoj zajednici, tako i prema zaposlenicima i državi.

Što tu država, odnosno Vlada, može konkretno napraviti?

Najveća pomoć države je da uredi precizan okvir u kojem poduzetnici djeluju i da se onda tu više puno ne petlja. Ako postoji takav okvir, onda poduzetnici mogu pokazati svoje pozitivne društveno odgovorne namjere, ali to mora biti na dužu stazu. Teško je kratkoročno napraviti tu pozitivnu priču. Poduzetnici u tom uređenom prostoru mogu pokazati i ulagačku aktivnost i inovativne programe te osjetljivost i odgovornost prema zaposlenicima, partnerima i društvu. Da napravim jednu slikovitu usporedbu, ne možemo igrati košarku u šumi da je jedan koš na hrastu, a drugi na bukvi. Košarka se igra na parketu po strogim pravilima pod strogim sudačkim nadzorom. Tako se mora igrati i tržišna utakmica gdje su poduzetnici igrači, publika naši konzumenti, a suci država i njezini inspektori. Svatko ima svoju odgovornost. Kad se tako uredi model onda sve funkcionira, a tome svakodnevno svjedoče naši ljudi kada odu van, npr. u Njemačku, i budu uspješni i odgovorni jer je sve uređeno i drukčije ponašanje nije dopušteno i biva sankcionirano.

A gdje je tu odgovornost samih poduzetnika i što oni tu mogu i trebaju napraviti?

U Hrvatskoj ima oko 100 tisuća registriranih poduzeća, uglavnom d.o.o. i j.d.o.o., od kojih je njih najveći broj odgovornih tvrtki, a naravno, kakvi smo god u sportu, društvu, kulturi takvi smo i u poduzetništvu – dobri i loši.

To je hrvatska norma i genetika te se svi parametri moraju mjeriti i vrednovati kako bi se svima, svugdje pa i u poduzetništvu, osigurala poštena utakmica.

Kako država može najbolje pomoći poduzetništvu, prvenstveno manjem?

Još dok sam prije 10-ak godina bio u politici kao pomoćnik ministra gospodarstva (op.a. pod ministrima Brankom Vukelićem i Damirom Polančecom) izgovorio sam na jednom velikom gospodarskom skupu u Zagrebu jednu kontroverznu tezu da je najbolji model poticajna poduzetništva onaj bez novčanih sredstava.

Naravno da su me odmah svi napali. Poticajna sredstva jako su bitna ciljanim skupinama poduzetnika koji ne mogu objektivno na tržištu ostvariti svoje poslovne ciljeve i opravdati svoje ulaganje i poslovanje, ali su njihove tvrtke, iako neodržive, potrebne lokalnoj i široj zajednici – urar, postolar, ključar i slično.

Poticaj može biti ostvaren kroz jeftin ili besplatan najam, oslobađanje od poreznih davanja. Svi mi drugi ne moramo dobivati takve poticaje. Meni bi konkretno bio veći poticaj da država uredi tržište nego da mi da tri milijuna kuna. Novac se potroši, a problem ostaje.

Kako mislite da bi onda poticaji, koje u nekom obliku daju sve zemlje svojim poduzetnicama, trebali biti strukturirani?

Trenutačno je lepeza poticaja toliko široka i nerazumljiva da se u njoj ni sami poduzetnici ne snalaze. Ja sam se prije, a i sad se zalažem za jedan paket koji bi pratio poduzetnika od starta do osamostaljenja i stabilnosti. Opet se moram izraziti slikovito da bih se jednostavno shvatilo što želim reći. Ako imate psa kojega volite i dajete mu tri ili 30 dana najbolje i najskuplje konzerve hrane, ali mu istodobno tri dana ne date vode, što ste napravili? Neće biti dobro. Tako je s poduzetnicima, date im po jednoj mjeri nešto, a uskratite po drugih tri i niste ništa napravili te ste neutralizirali i ona sredstva poreznih obveznika koje ste mu dali po prvoj mjeri. Druga bitna stvar- bez uključivanja svih razina društva u poticanje poduzetništva se neće napraviti ništa, i tu ne mislim na novčana sredstva.

Za primjer, ako lokalna zajednica nema uređeni vrtićki sustav, kako će majke te djece moći mirno ići na posao i raditi svoj posao? U mnogim tvrtkama žene čine značajan dio radne snage, a mnoge od njih imaju djecu. U glavnom gradu imamo problem s vrtićem, a da ne govorim o manjim zajednicama. Tu je i javni prijevoz. Konkretno, moja tvrtka se nalazi u Pisarovini na 20 kilometara od rotora u Zagrebu, a da bi se došlo iz Zagreba do nje potrebno je promijeniti tri prijevozna sredstva raznih operatera koji u pravilu nisu usklađeni. Da ne govorim o problemu hoće li zimska služba čistiti cestu ili će je danima ostaviti odsječenu? To su sve poticaji koje mora društva i država osigurati poduzetnicima da bi oni mogli funkcionirati, a nisu izravno vezani uz novčane transfere.

Koje sistemske probleme malom poduzetništvu biste izdvojili?

Mi smo zadnjih godina promovirali i ulagali u niz vlasničkih oblika poduzetništva, od klastera, startupa, OPG, zadruge i sličnog, no činjenica je da nikad nismo dovoljno osvijestili da, bez obzira na oblik u kojem konkretna tvrtka posluje, bez nekog oblika suradnje ili povezivanja te zajedničkog nastupa na tržištu nema napretka. To ne mogu niti tvrtke u najrazvijenijim zemljama Europe, a gdje ćemo mi.

Možda zbog loših asocijacija koje je zadruga imala na ovim prostorima ne treba inzistirati na nekom udruživanju, ali na umrežavanju svakako da bi se moglo koristiti zajedničko znanje i iskustvo. No, nitko neće dati gratis svoj kapital u obliku znanja, iskustva i kontakata i to je ono što mora napraviti država koja može kroz porezne modele to promovirati.

Oslobađanje od poreza na dobit je možda dobro za velike tvrtke, no male tvrtke nemaju kadrovskih kapaciteta da bi to uopće iskoristile – 99% je malih i srednjih tvrtki, među njima više od 60% mikro poduzetnika do 9 zaposlenih i objektivno nemaju kadrovskog potencijala za istraživanje i razvoj ili aplicirarnje na poticaje.

Kako vidite odnos malih i srednjih poduzetnika i velikih korporacija? Je li to ravnopravna utakmica?

Mali poduzetnici ne mogu opstati bez velikih sustava, ali isto tako ni velike tvrtke ne mogu bez malih partnera.

To je odnos međuzavisnosti. Veliki igrači koji mogu bez malih tvrtki su oni koji su svoju poslovnu aktivnost dislocirali na neko drugo područje, npr. Kina. A situacija oko koronavirusa i zaustavljanja globalnih trgovačkih tokova pokazuje da im to možda i nije bio najpametniji potez. Dakle, suradnja malih i velikih je brak iz interesa. U Hrvatskoj, prema klasifikaciji, imamo 380 velikih firmi i okvirno 100.000 malih i srednjih. Zbog toga je nužno umrežavanje kako bi se dijelilo znanje i iskustva. Prema velikim igračima se nužno postaviti oštro, ali korektno. Mislim da je ovdje veći problem među samim malim poduzetnicima nego u velikom sustavu prema kojem nastupamo.

Koliko se uopće glas MSP-a može čuti na mjestima gdje se odlučuje u politici? koliko takve odluke idu u korist malim poduzetnicima, a koliko primarno velikim igračima?

Vrlo je odgovorna situacija kad politika donosi regulatorni okvir, bilo da se radi o poticajima ili nečem drugom, i kad razmišlja isključivo mandatno, a ne strateški. Tad se na stol stavi svašta, a što u konačnici dovodi do situacije “podijeli pa vladaj” – gdje svatko ima neke svoje sitne interesi i često dolazi do neslaganja i svađe gdje se onda Vlada postavlja kao medijator koji prema vlastitom nahođenju donosi odluke.

Mi poduzetnici trebamo preuzeti riječ, sagledati stvari iz svih kutova i utjecati na stvari. Činjenica je da moraju biti zadovoljni svi u sustavu: proizvođač, trgovac, radnik, dobavljač i slično. Kako ćete vi dugoročno graditi biznis ako nemate pouzdane i kvalitetne dobavljače?

Kakva je budućnost Malog i srednjeg poduzetništva u globalizaciji?

Nužno je ulagati u istraživanje i razvoj te stvaranje novog i konkurentnog proizvoda. Tko nema konkurentan proizvod, može neko vrijeme životariti s ovakvim i onakvim poticajima, ali tu budućnosti nema. Statistika pokazuje da samo osam posto hrvatskih tvrtki ima “novi i inovativan proizvod”, a što znači da ih 92% nema, nego stvaraju neke generičke proizvode. Potrebno je ulagati u tehnologiju.

U Hrvatskoj na 10 tisuća radnika dolazi 6,5 robota, a u jednoj Južnoj Koreji pod istim uvjetima 650 robota. Bez tehnologije i inovacija nema niti konkurentnih proizvoda, bilo da se radi o malom, srednjem ili pak velikom poduzetniku.

Kako vidite probleme s radnom snagom u MSP-u?

Problem se mora rješavati istodobno kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim mjerama, a ne politikantstvom jer tu nema ‘ćiribu, ćiriba’ rješenja. Ključna kratkoročna mjera je uvoz radne snage i to bez kvota jer kvote samo birokratiziraju i usporavaju čitav proces i ruše nam konkurentnost.

Da bismo promijenili obrazovnu strukturu radne snage ili čak i demografsku sliku zemlje, za to nam treba 10 ili 20 godina. Neke srednjoročne mjere su u stvaranju atmosfere atraktivnosti ostanka postojećih i povratka radnika koji su otišli iz Hrvatske. Europska unija se otvara i ako mi ne osiguramo dovoljno kvalitetne uvjete rada, čak i radnici koji nam dođu iz, primjerice, Tanzanije, će nakon što se ovdje usavrše otići u Njemačku. Da se ne ponavljam, ali opet ističem da moramo urediti čitavi sustav, od vrtića, funkcionalnog intermodalnog javnog prijevoza, pravnog sustava s jasnim pravilima igre za poduzetnike i zaposlenike te sve ostalo kako bi se osjetio pomak.