Tvrtke su temelj modernog gospodarstva. Većina proizvodnje, ulaganja, inovacija i novih radnih mjesta događa se unutar njih. Njihove odluke ne određuju samo gospodarske učinke, već također zdravlje i blagostanje nekog društva. No, tko bi trebao upravljati tvrtkama i u čije bi se ime trebale donositi te odluke?

Uvriježena teorija prema kojoj djeluju naša suvremena gospodarstva je da tvrtkama upravljaju ulagači ili se njima upravlja u ime ulagača. Ta teorija pretpostavlja jasnu separaciju između vlasnika i zaposlenika – između kapitala i radne snage. Ulagači su vlasnici tvrtke i oni moraju donositi sve relevantne odluke. Čak i tamo gdje je to nepraktično, kao što je slučaj u većim tvrtkama s više ulagača, pretpostavka je da menadžeri djeluju kao “agenti” ulagača i samo ulagača.

Prevelika moć tvrtki
Teorija tvrtke zasniva se na dvije fikcije. Prvo, ulagači su jedini “uloženi” u tvrtku te stoga jedini koji ulaze u rizike. Drugo, tržišta su konkurentna i bez frikcija kako bi radnici mogli otići negdje drugdje ako im se ne sviđa način na koji određena tvrtka postupa s njima.

U stvarnosti, radno mjesto je puno više od izvora dohotka. Ono je ključan segment osobnog i društvenog identiteta odrasle osobe. Stoga gubitak zaposlenja često predstavlja težak šok koji se odražava na naše cjelokupno životno zadovoljstvo.

Da su tržišta hiperkonkuretna i bez frikcija i da su informacije savršene, ništa od toga ne bi imalo veću važnost. Radnici bi se snašli među tvrtkama, izabravši rad za one koje im daju najbolju kombinaciju materijalnih pogodnosti i ekspresivne vrijednosti.

No, u stvarnom svijetu takvi kompletni ugovori nisu mogući i nesavršena konkurencija je pravilo, što daje tvrtkama preveliku moć po pitanju oblikovanja života vlastitih radnika. U svojoj fascinantnoj knjizi pod nazivom Tvrtke kao politički entiteti, stipendistica za pravo Isabelle Ferreras, odvela je te ideje još jedan korak dalje kako bi izazvala tradicionalni koncept tvrtki kojima upravljaju ulagači. Ona tvrdi da problem proizlazi iz neuspjeha određivanja razlike između “korporacije” i “tvrtke”.

Korporacija je pravni oblik sankcioniran od strane države koji utvrđuje pravne povlastice i odgovornosti ulagača te odnos između njih. Tvrtka kao takva nije pravna tvorevina; ona je društvena organizacija. Ona smješta korporaciju u mrežu odnosa s radnicima, dobavljačima i ostalim zainteresiranim stranama.

Dvodomno upravljanje
Pitanje o tome na koji način bi se trebalo upravljati tvrtkama nema određenog odgovora, kako s pravnog aspekta, tako ni po pitanju ekonomske logike. Ferreras predlaže analogiju s nacionalnim vladama. Budući da je nacionalna politika postala u sve većoj mjeri demokratska, stvorena je druga reprezentativnija skupština u cilju komplementiranja Gornjeg doma kojim dominira aristokracija. Na sličan način, tvrtkama se može upravljati na dvodomni način, u kojem radnička komora ima ista prava kao komora ulagača.

Njemački sustav kodeterminacije približava se prijedlogu koji je predstavila Ferreras, iako on još uvijek podbacuje po tom pitanju jer predstavnici radnika nikad nemaju jednaku moć u njemačkim korporativnim odborima. Radnička kontrola važna je za uravnoteženje ulagačkih pobuda u smislu zanemarivanja dobrobiti vlastitih zaposlenika.

Međutim, još dvije socijalne eksternalije iziskuju dodatnu pažnju. Prvo, suvremene inovacije događaju se unutar ekosustava gdje tvrtke uvelike ovise o drugim tvrtkama i dobavljačima vezano uz standardno okruženje, tokove znanja i vještine. Ima puno prilika za neuspjeh po pitanju koordinacije.

Drugo, tu su ono što smo Charles Sabel i ja nazvali eksternalije “dobrih radnih mjesta”. Zajednice u kojima dođe do oskudice dobrih radnih mjesta srednje klase razviju širok raspon društvenih i političkih boljki kao što su razorene obitelji, zločin, ksenofobija te rastuća privlačnost autoritarnog sustava vrijednosti. Stoga čak i ako radnici imaju ovlasti unutar tvrtke, potrebni su nam mehanizmi kako bismo osigurali internalizaciju interesa šire zajednice.

Nužna pomoć države
Vlade moraju pružiti poticaj koji je neophodan za rješavanje neuspjeha po pitanju koordinacije na lokalnoj razini. One također moraju dati mrkve i batine koje su potrebne da bi tvrtke internalizirale vanjske učinke dobrih radnih mjesta.

Tijekom posljednjih godina velike su korporacije postale svjesnije toga da moraju biti osjetljive ne samo na financijsku bilancu, već i na socijalne i okolišne učinke vlastitog djelovanja. U današnje su vrijeme rasprave o korporativnom upravljanju prepune govorancija o društvenoj odgovornosti, modelu više interesnih skupina te okolišnim, socijalnim i upravljačkim kriterijima. Sve veći broj kompanija definira se kao “hibridi”, koji istovremeno slijede cilj stjecanja dobiti i društvene ciljeve.

Neki su uvidjeli da bolje postupanje s radnicima može biti dobro za stjecanje dobiti. Sve navedeno predstavlja razvoj događaja koji je potrebno pozdraviti. No, društva ne bi trebala dopustiti ulagačima i njihovim agentima vođenje rasprave o reformi korporativnog upravljanja. Ako tvrtke, kao socijalni i politički akteri, moraju služiti javnom dobru, upravo bi radnici i lokalne zajednice trebali imati veći utjecaj na njihove odluke.

© Project Syndicate, 2020.